SNOVI - Kako živimo kada sanjamo?

 

 Jednog je dana taoistički čitelj Zhuang Zi (3. stoljeće prije Krista) sanjao da je leptir koji uživa u svojoj lakoći i u igri svjetla prema kojem je letio. Postavši leptir s krilima duginih boja., Zhuang Zi nije znao daje Zhuang Zi. Nakon što se probudio, sjetio se daje Zhuang Zi... Ali istog mu je trenutka palo na pamet pitanje: je li on leptir koji je sanjao da je Zhuang Zi ili je ipak Zhuang Zi koji je sanjao da je leptir?


Na sanjanje otpada između 20 i 25% vremena koje utrošimo na spavanje, odnosno u 75 godina života pet godina potro­šimo na snove tijekom kojih živimo stvarnost koja nije ista onoj svakodnevnoj, iako joj je nalik.

Pripremila redakcija 

francuskog Nexusa

Izdanje od studenog 2009.

www.nexus.fr

Bilo da se radi o simboličnim, upozoravajućim, heurističnim ili erotskim, snoi ne prestaju očaravati čovječanstvo. Astrolozi, tumači snova, psihoanalitičari i neurolozi bave se tim nevjerojatnim psihičkim iskustvom, a ipak nisu otkrili sve njegove tajne. Drugi ih, pak, kao šamani, budistički meditanti ili duhovni istraživači pokušavaju otkriti pomoću lucidnih snova, otvarajući tako nove horizonte našem razumjevanju duhovnog i svjetovnog. Na istraživanje na tom tajnovitom teritoriju svatko je pozvan.

BOŽANSKI PUT SANJANJA

U brojnim tradicijama san otvara vrata svijetu duhova i božanstava. Sugerira mudre savjete, otkrivenja, rješenja. Na zapadu se Crkva s tim ne slaže...

Morfej, sin Noći i Sna, krilato je božanstvo koje svake noći uzima čovjeka u svoj zagrljaj kako bi ga doveo na svoje područje i, uzimajući oblik onih koje poznaje, mami ga, pokazuje mu stvranost ili ga uljuljava u blagotvoran odmor. Takvo su viđenje sna imai Grci. Smatrali su da se smješta negdje između običnog svijeta i onog koji pripada božanstvima, između jave i sna.

San također predstavlja izraz potpunog međuutjecaja između ljudskog i božanskog svijeta. Onaj tko zna njegove tajne može očitavati tragove njegove prisutnosti i, eventualno, prijeći iz jednog svijeta u drugi. Jedan od načina bio je i priziv u trans prema obredima posvećenima Dionizu. San, kao pojava boga Morfeja, predstavljao je drugi način. Prema tome je san bio zapravo božanske naravi i njime je čovjeku bio dopušten pristup običnom iskrivljenom ili tajnovitom naličju njegovog postojanja.

Danas su australski Aboridžini jedno od društava gdje je utjecaj sna još uvijek jako snažan. Oni smatraju da postoje dvije vrste sna, svaka sa svojom posebnom ulogom. Prva vrsta  je san koji stvara svijet, takozvano "vrijeme sanjanja" (djukurrpa). Aboridžini vjeruju da su, prije pojave čovjeka, bogovi stvorili svijet svojim snom. Radi se, dakle, o životnoj esenciji koja prožima naš svemir, esenciji  koja tvori  i živi i neživi svijet. To vrijeme sanjanja zapravo potječe od reda stvari; svojevrsnog iskosnog zakona koji prožima čitav život kroz sve socijalne, kulturne duhovne i ine aspekte u koje se neprestano pouzdavamo.

Drugom vrstom sna Aboridini smatraju svakodnevno iskustvo spavanja (kapukurr). Taj je san poveznica između običnog svijeta i onog u kojem se odvija "vrijeme sanjanja". Za sve tri dimenzije koje sačinjavaju život, iskonski san, svakodnevni san i budno stanje, smatra se da stvarno postoje. San je stoga uvijek dinamičan i, u slučaju običnog sna, uvijek se odnosi na stvarnost, bilo izravno u vezi s "vremenom sna", bilo u vezi s materijalnim svijetom. On je, dakle, suptilna veza između zakona predaka i stvaranja s jedne strane te trenutnog reda i njegovih mogućnosti s druge strane.


KITOV SAN

Osim australske kulture, san ima važno mjesto i unutar različitih šamanskih tradicija. Većini  sjevernoamrečkih Indijanaca suptilnost svijeta poznata je kroz san. Jedna od zajedničkih legendi, s ponešto preinaka, sliči australskoj percepciji postanka svijeta. U početku je vladao Veliki Duh, bezvremeni, u praznini, i tada On usnu. Tako je nastala svjetlost, a s njom i boje, dubina, prozirnost ili neprozirnost. Kad je red došao na nju, svjetlost usnu i da život pojmovima težinskom i bestežinskom stanju, a tako i prvom kamenu iz kojeg su nastale sve stijene, od najfinijih i najsjajnijih do najčvršćih i najhladnijih. Ali zatim usnu iskonska stijena o blagosti i nježnosti, dajući tako život cvijetu, a on pak svim ostalim biljkama, od najkrhkijijh do najveličanstvenijih stabala... Iz sna biljaka nastale su životinje. Najplemenitija među njima bio je kit, koji usnu i pojavi se čovjek. Sposoban da u svojim snovima ponovno stvori svijet, čovjek se može vratiti do Velikog Duha, koji je istovremeno i praznina i izvor svega postojećeg.

U šamanskoj tradiciji san najčešće ukazuje na čovjeka koji je sposoban biti šaman u svojoj skupini. Osim toga, izvan transa, san postaje potpora ili način kojim šaman ulazi u kontakt s različitim izrazima božanstava. San zauzima središnji položaj i u aktivnostima grupe i svatko se, bez obzira jeli šaman ili ne, može odlučiti na ovu ili onu radnju prema analizi sna: odlazak u lov ili u ribolov, smjer putovanja, promjenu položaja logora logora, itd.

ZNANOST I SNOVI

Od tridesetih godina 20.stoljeća znanstvenici istražuju mozak i pokušavaju proučiti san, ali ne u dimenziji proživljenog, već kao fizički fenomen koj je moguće promatrati u trenutku u kojem se pojavlljuje. Spavanje je prirodni fenomen suprotan budnom stanju, a karakterizira ga odsutnost budnosti i usporavanje metabolizma. Kvaliteta spavanja, čiji je sam dobar pokazatelj, a ponekad i sjećanje na njega te sadržaj, vana je za vraćanje fizičke i psihološke snage. Danas znamo da je to važan element kod pamćenja, posebice kod djece. Već je neko vrijeme poznato da pomanjkanje sna "ubija" svoju žrtvu, a gurui to vide kao depersonalizaciju svojih sljedbenika. Moguće je, međutim, dulja razdoblja provesti bez spavanja, ali nemoguće je živjeti bez snova. Jedno ne ide bez drugoga. Odsutnost sna vodi do najstrašnije neravnoteže duha.

Istraživanje električne aktivnosi mozga i promatranje spavača postupno su omogučili utvrđivanje nekoliko faza u procesu spavanja, razlikujući tako potpun i aktivan odmor, uspavljivanje, dubok san i takozvani paradoksalni san.

Ta se faza tako naziva zato što, ukoliko spavač upravo spava, moguće je uočiti intenzivnu aktivnost. To se uglavnom, ali ne isključivo događa u vrijeme sanjanja. Dok se tijelo odmara, oči se pokreću, ponekad su i otvorene, a električna aktivnost mozga slična je onoj u budnom stanju. Povećavaju se ritam srca i disanje, a s obzirom na prirodu sna, ponekad su nepravilni i brzo oscilirajući. Takvo vrijeme sanjanja otprilike se pojavljuje svakih 90 minuta, pod uvjetom da san nešto ne omete (vanjska stimulacija, poremećaji u radu mozga zbog depresivnog stanja, urođne bolesti, itd.).

Na san otpada između 20 i 25% vremena koje utrošimo na spavanje, odnosno u 75 godina života pet godina potrošimo na snove tijekom kojih živimo stvarnost koja nije ista onoj svakodnevnoj, iako  joj je nalik. U procesu spavanja i sna dio mozga  navodno je bezaposlen. Radi se o hipokampusu, jednoj od najstarijih cerebralnih zona  ljudske vrste. Neki istraživači tvrde da bi taj prostor, simetrično podijeljen na režnjeve, mogao biti mjesto skladištenja i aktivacije sjećanja. Čini se da su u snu zvukovi ili oblici izravno povezani za tu zonu mozga, što objašnjava njenu aktivnost tijekom sna.  

SAN U ULOZI LIJEČNIKA

San je dugo vremena smatran važnim dijelom procesa liječenja, nekom vrstom dijagnostičkog alata kojim se detektirao uzrok bolesti i određivala terapija, posebno u drevnoj Grčkoj. Radi se o metodi zvanoj "inkubacija". Uz pomoć savjeta svećenika, koji je najčešće posvećen tajnama proroka, bolesnik se upućuje na odredište određeno božanskom prisutnošću. Često se radi o špilji (najstarije mjesto) ili izgrađenom hramu (najrecentnije mjesto). Nakon prikladnog obreda bolesnik bi spavao, a prema prirodi njegovog sna svećenik je mogao ustanoviti dijagnozu i pronaći traženi lijek. Kao da je imalo moć spojiti se s bolesnikovim tijelom, božanstvo tog mjesta pojavilo bi se u snu, bilo u obliku u kojem je tradicinalo priznato, bilo u simboličkom obliku.  Ako se slučajno ništa ne bi dogodilo nakon "inkubacije" bolesnik je smatran neizlječivim.

Ova je praksa na Zapadu nestala, ali još uvijek opstaje u nekim duhovnim tradicijama. Cilj sanjanja je naći riješenje za svaku poteškoću. Dovoljno je pozvati se prije spavanja na božanstvo u koje se vjeruje i u snu bi se trebalo pojaviti riješenje, bilo izravno putem savjeta spomenutog božanstva osobno, bilo neizravnim putem analize sadržaja sna.

La Nuil, Ferdinand Hodler, 1889-1890, Kunstmuseum, Bern

POGANSKI SAN

Sve tradicije naglašavaju da je san, svojom suptilnošću,pogodan i za uplive negativnih sila, koje se pojavljuju u obliku noćnih mora. Već tisućama godina Dimme, velika sumerska božića, nije samo čudovišni demon i kanibal koji se hrani djesom kod koje uzrokuje preuranjeno rođenje, već je i zli duh koji remeti san. Upliće se u snove i remeti ih sve dok ljudi ne izgube razum.

Pod utjecajem sve jače kršćanske etike na Zapadu s vremenom sonovi više nisu smatrani pozitivnim elementom egzistencije. Interpretacija snova bila je tema službenih zabrana Crkve od početka kršćanske ere. Sve do 1994.godine, prema određenom članku iz Napoleonovg kaznenog zakona iz 1810. kažnjavalo se kao prekršaj trećeg reda ("osobe koje se bave divinacijom, proricanjem ili tumačenjem snova", članak 34-7).

I noć i seks i snovi smješteni su tako na tamnu stranu svijeta i čovječanstva. Imati ih izazvalo je osjećaj krivnje kod onih koji poštuju crkveni nauk.

"ZAO" SAN

Potkraj srednjeg vijeka, posebice pod pritiskom inkvizitora, pojedinosti vezane uz seksualne karakteristike snova dobile su posebna tumačenja. Afirmirala se tvrdnja da su neki od snova

- uz snove inspirirane bogovima ili tzv. neutralne - nadahnuti demonima ili njihovim uhodama, posebice ženama-demonima (sukubusima) koje spavača uvlače u svoj fantazmatski svemir, kao i vukodlacima (inkubusima) njihovim muškim pandanima. San, viđen kao prolaz između dvije dimenzije, postaje  scena stavrnih zbivanja jer se smatralo da spavač ili spavačica imaju seksualne odnose s demonom, pa čak i rađaju. Vizija arkanđela Gabrijela koji navještava Djevici Mariji rođenje Isusa Krista tumači se kao jedinstvena manifestacija tajanstvene boanske volje. Kod drugih žena s istovjetnim vizijama jedino objašnjenje bilo je da je to povezano s demonskom prisutnošću. Smatralo se da u slučaju takvih opetovanih  iskustava može doći do potpune opsjednutosti spavača. Brojne su bile žene koje su  optuživane za seksualne odnose s demonom tijekom noći. Društveni je pritisak bio toliko snažan da su se erotski snovi, vrsta snova koja je prisutna kod svih ljudi, smatrali znakom uplitanja inkubusa i sukubusa.

SRAMOTNO ZA ONIRIZAM

Židovsko-kršćanska vjerska tradicija prepuna je upozo­renja na stanje tijekom sna. Definirana je razlika između Bogom nadahnutog sna - što su iskustva kakva su proživjeli pojedini proroci Starog zavje­ta - te običnog sna za koji se sumnja da je način na koji Zli manipulira ljudskom dušom. Početkom srednjeg vijeka Rim­ska crkva jasno je odredila ti­pologiju snova prema kojoj su oni podijeljeni u tri velike ka­tegorije: 1) neutralni snovi ve­zani za svakodnevicu, 2) snovi božanskog te 3) snovi demon­skog podrijetla. U skladu s tom tipologijom, smatralo se lošim sanjati sretne ili erotske snove jer su i jedni i drugi nadahnuti Zlim kao zavodnikom.

AVANTURA ZVANA LUCIDNI SAN

Tehnika u yogi kao dio indo-tibetanske budističke tradicije, vještina lucidnog sna, sastoji se od toga da postanemo svjesni da sanjamo. Na Zapadu otkriće te psihičke sposobnosti potječe iz 19. stoljeća. Nakon što su je znanstvenici dugo vremena osporavali, naposljetku je laboratorijski dokazana.

Izraz "lucidni san" prvi je put uveo 1867. godine franscuski pisac i sinolog Leon d’Hervey de Saint-Denys (1822.-1892.) u svo djelu Snovi i kako njima upravljati. Kako bi objasnio paradoks a priori suprotnih riječi autor najprije opisuje kako je došlo do razvoja sposobnosti snivanja na lucidan način što je, po njemu, istoznačno svjesnosti svoje stvarne situacije tijekom sna ili svjesnosti samog stanja sna. U drugom dijelu svog djela, krtičkoj analizi rada liječnika Moreaua de la Sarthea (1771.-1826.), napominje da se san ne može "smatrati lucidnim ako ga se samo s nakon sjećamo nakon što se probudimo".

Kasnije je na isti  način nizozemski pisac i psihijatar Frederik van Eeden /1860.-1932.9 - često pogrešno spominjan kao čovjek koji je prvi upotrijebio pojam lucidnog sna - 1913. godine objavio  djelo o snu pod naslovom The Bride of Dreams. U njemu bilježi sanjarska iskustva tijekom kojih je  bio svjestan svog stanja svrstavajući ga stoga u "lucidno". Još kasnije, 1968. Celia Green, engleska filozofkinja i psihologinja, u svojoj knjizi  Lucid Dreams, vezanoj za iskustva luvidnog sna, predlaže sljedeću definiciju: "Lucidni san je onaj u kojem je subjekt svjestan da sanja". Priznaje znanstveni kredibilitet lucidnom snu, otvarajući na taj način vrata ka dubljim istraživanjima tog područja.


LUCIDNOSTI I SRODNE SPOSOBNOSTI

Drugi istraživači, među njima i njemački psiholog P. Tholey, lucidni san definiraju pomoću više kriterija nego što to čini Celia Green. Iskustvo ipak pokazuje da više kriterija koje zahtjeva Tholey predstvljaju isključivo mogućnosti koje proizlaze iz činjenice da smo svjesni kad sanjamo, međutim do tog ne mora nužno doći. Primjerice, svjesnost u stanju sna  ne podrazumjeva uvijek sjećanje na san poslije buđenja. Događa se da se osoba iznenada sjeti lucidnog sna kasnije tijekom dana ili pak dan kasnije. Što se tiče kontrole nad snovima, brojne osobe uvjeravaju da, iako su svjesni svog stanja sna, nemaju uvijek sposobnost upravaljati svojim snom. U suprotnom slučaju osobe navode da su mogle kontrolirati snove, međutim nisu bile svjesne da spavaju. Osim toga, vidjet ćemo da je kontrola sna više rezultat učenja i vježbe nego element vezan za lucidnost.

BUDISTIČKO GLEDIŠTE

U budističkoj tradiciji lucidno sanjati jednostavno je definirano kao spoznavanje da sanjamo. Osoba treba, zahvaljujući svojoj lucidnosti, pojačati sposobnost vladanja svojim duhom - pamćenjem, mislima, itd. - i vođenjem svojih snova.Dodajmo važnu napomenu da se u definiciji lucidnog sna pojmovi "lucidan" i "svjestan" ne smatraju istozančnima, ili bar da se pojam "svjestan" precizira ("svjestan da sanja"). Uistinu bi bilo pretjerano reći da je sanjač koji nije lucidan istodobno i nesvjestan, kao što je objašnjeno u filozofskim budističkim  tekstovima. Svijest je tijekom sna potisnuta i ostaje u neku ruku pasivna ako nema lucidnosti. Fenomen je usporediv s našim stanjima sanjarenja tijekom dana, kad mehanički slijedimo neke misli i pritom ne shvaćamo što u tom trenutku radimo. Tko od nas nikad nije bio duhom odsutan do te mjere da je obavio neki posao, a da toga nije ni svjestan, kao, na primjer, kad stignemo na odredište a da se ne sjećamo puta?

JE LI ŠAMANSKI SAN LUCIDAN?

U svojem radu iz eksperimentalne antropologije Neo­bična stanja svijesti francuski istraživač Michel Nachez podsjeća na određen broj naroda koje je on imenovao "kulturama snova" i koje, kako kaže, već dulje vrijeme prakticiraju lucidni san. Najpoznatiji među njima je ma­lezijski narod Senoi.

Međutim, unatoč nedostatku objašnjenja u različitim istra­živanjima na tu temu, imamo pravo pitati se prakticiraju li Senoi uistinu lucidni san takav kakvog poznajemo, kao što si možemo postaviti to isto pitanje, ali vezano za druge stare tradicije i različita umijeća šamanskog sanjanja. U tim tradi­cijama ili umijećima, među koje možemo ubrojiti i umijeće sanjanja kakvo je opisao Carlos Castaneda, cilj nije toliko po­stati lucidan i ostati takav, već preko sna, ili pak stanja transa zvanog san, doći do inicijacije, obuke, psihičkog jačanja, ili pak uspjeti doći u kontakt s različitim bićima, itd.. Nedvoj­beno bi mnogo prikladnije, dakle, bilo govoriti, barem u ovim slučajevima, o indukciji posebnih snova kroz sugestiju ili hipnozu i o inkubaciji obuke u lucidnost. Napomenimo, međutim, da to ne isključuje spontanu pojavu lucidnih sno­va u povoljnom okruženju, iako, pozivajući se na trenutno znanje, lucidnost sanjača nije eksplicitno istražena u ovim sustavima.

Potrebna bi bila detaljnija antropološka istraživanja kako bi se podigao veo i bolje odredilo koji je dio lucidnosti u umije­ću sanjanja kod "kultura snova” ili kod šamana. 

ZNANSTVENI DOKAZ

Sposobnost da ostanemo svjesni dok sanjamo dugo su osporavali brojni znanstvenici ili filozofi. Trebalo je čeka­ti do 1975. na dokaz o postojanju lucidnog sna, u čemu je uspio Keith Hearn sa Sveučilišta Huli u Velikoj Britaniji u suradnji s tumačem snova Alanom Worsleyjem. Međutim, rezultati tog iskustva nisu bili široko popularizirani i tek je nekoliko godina kasnije u Sjedinjenim Američkim Drža­vama američki psihofiziolog Stephen LaBerge u novinama objavio opis svojih iskustava, dokazujući da osoba može biti svjesna dok spava.

Njegov su postupak preuzeli i potvrdili drugi laboratoriji u svijetu. Metoda je jednostavna. Usa­vršili su ju neovisni istraživači u Engle­skoj i Americi, a po­čiva na prijašnjim radovima koje su vodili začetnici istraživanja sna kao što je William De- ment, koji je poka­zao da se smjerovi snimljenih pokreta oka tijekom sna mogu podudarati sa smjerovima pogleda u snu o kojima su subjekti izvijesti­li. Na temelju tog zapažanja poligrafski snimak (fizioloških varijabli) fizičkih i električnih podataka spavača nadzire suradnik. Kad je osoba koja spava pri svijesti, miče očima prema unaprijed određenoj šabloni. Ti se posebni hotimi­čni pokreti pojavljuju na snimljenim parametrima.

DEFINICIJA LUCIDNOG SNA

Paul Thorey, između ostalih, lucidni je san definirao nizom detaljnih kriterija. On smatra da lucidni san karakteriziraju slje­deće osobine:

-  osoba je svjesna da sanja

-  njegova sposobnost zaključi­vanja je normalna

-  njegovih je pet osjetila nor­malno

-  sjeća se budnog stanja

-  poslije buđenja sjeća se svog sna

-  može tumačiti san u trenutku kad je on u tijeku

POSTUPNO UČENJE

 
Mogućnost komuniciranja između vještog tumača snova i istraživača otvorila je vrata brojnim mogućnostima prouča­vanja. Razvilo se zanimanje za lucidni san i usavršene su me­tode indukcije lucidnog sna. Iako kod mnogih do lucidnog sna može doći spontano, posebice u djetinjstvu, to je ipak fe­nomen koji se pojavljuje povremeno i slučajno. D’Hervey de Saint-Denys već je pokazao da nam adekvatna obuka može omogućiti lucidni san svake noći ili barem učestalo.

Stephen LaBerge, istaknuti suvremeni stručnjak za snove, u svojoj knjizi Probuditi se sanjajući (2004.) piše: „Tijekom lucidnih snova možemo jasno razmišljati, sjetiti se stanjâ svog budnog života i svojevoljno djelovati unutar sna nakon razmišljanja ili u suglasnosti s planovima utvrđenima prije spavanja - i sve to za vrijeme dubokog sna, intenzivno isku­šavajući sanjarski svijet koji može biti tako stvaran“.

PRIMJER LUCIDNOG SNA

„Puteljak koji se stvorio ispred mene, kao i čitava okolina, bio je prekriven debelim slojem posve bijelog i blistavog snije­ga iz kojeg su izranjala ogromna crnogorična stabla. Bilo je svježe, ho­dao sam u tišini, a onda sam se sjetio da ne po­znajem to mjesto i za­pitao sam se kako sam uopće stigao na to ne­poznato mjesto. Sjetio sam se i da je zapravo bilo ljeto i da nije mogao padati snijeg. Najednom sam shvatio da sanjam i odmah me ispunila ra­dost i divljenje. Nastavio sam znatiželjno svoju še­tnju snijegom koji je škri­pao pod mojim nogama. Izlazeći iz šume opazio sam kuću s natkrivenom terasom do koje se mo­glo doći kamenim ste­penicama. Pomislio sam da bih, ako se popnem na krov, mogao vidjeti krajolik iz daleka. Dok sam gazio strmim stepe­nicama osjetio sam pod prstima hrapavost ka­menja u zidu na koji sam se oslanjao. Stigavši na krov zapitao sam se što bi se dogodilo da sko­čim u prazninu, što sam pomalo bojažljivo i uči­nio. Nisam pao. Umjesto toga, počeo sam lagano lebdjeti u zraku i tako sam ostao nekoliko tre­nutaka prije nego sam se probudio."

SANJATI DA BI SE PROBUDILI

Markiz de Saint-Denys razvio je sustavni pristup lucidnom snu koristeći spontana iskustva koja je doživio u adolescenskoj dobi. Bilo mu je 45 godina kad mu je objavljena knjiga. Tijekom tih godina usavršio je temeljne tehnike koje je preuzeo, odnosno ponovno otkrio, i zatim ih poboljšao. Iz ovih su se tehnika do danas razvile različite prakse koje koriste moderni istražitelji procesa sanjanja, posebice Stephen LaBerge i Institut za lucidnost (SAD). Općenito se radi o tehnikama dostupnima svakome tko je motiviran i želi ih provesti u djelo.

KASNO OTKRIĆE NA ZAPADU

Čini se da Saint - Denys nije bio svjestan, barem u vrijeme dok je pisao svoju knjigu, visokofisticiranih metoda prakse luicidnog sna u Indiji i Tibetu, i to unatoč činjenici da je bio profesor u visokoobrazovanoj ustanovi College de France, tadašnjem sjeduštu uglednog indologa Eugenea Burnoufa i tibetologa Edouarda Foucauxa. Možda se nije konzultirao s njima, ali moguće je i da njegovi kolege nisu poznavali budističke metode vezane za san. Tek su početkom 20. stoljeća zapadnjaci shvatili praksu budističke yoge iz djela Alexandre Daivd-Neel i lame Kazija Dawe Samdupa, između ostalih Tibetanska yoga i tajne doktrine i Bardo thodol. Međutim, trebalo je čekati da se na Zapad uvede budizam s tibetanskim obredima i učenje bon. Trebalo je čekati i da se antropolozi objektivnije počnu zanimati za društva koja su smatrana primitivnima. Istraživači su tada mogli pronaći poveznicu između zapadnjačkog otkrića lucidnog sna i starih tradicija.