Braco

O Braci

Pogled koji liječi

„...Mislim da iscjeljivanje nematerijalnim putem, iscjeljivanje duhovnim metodama ima budućnost neslućenih mogućnosti. Mislim da će se to područje izdići iznad onoga što danas s pravom ili ne označavamo „funkcionalnim“ i da će također obuhvatiti sve organsko.....Dopušteno mi je da se sretnem s nevjerojatnim energijama, koje se nalaze u samoj ličnosti, a i s onima koje izviru izvan nje, a koje uz izvjesne uvjete mogu kroz nju prostrujati, a ne mogu ih drugačije nazvati nego božanskima. To su snage koje mogu iscjeliti ne samo funkcionalne poremećaje, već i one koji su organski uvjetovani...“

Carl G. Jung

Početak

Ima jedna karakteristika karizmatskih osoba. One nikada ne izgledaju onako kako ih zamišljamo ili bismo željeli da izgledaju. U fizičkom smislu, dakako. Povijest je pokazala da naizgled obični ljudi koji se ne ističu u svojoj okolini i nerijetko imaju jednostavan ali i težak život, ostvare karijeru karizmatika koji je u stanju povesti za sobom tisuće ljudi. Tražiti racionalan odgovor na pitanje što je to što im daje ovakovu neobičnu moć gubljenje je vremena. Jer, kriteriji svijeta logike i racionalnog koji upravljaju ovim svijetom ne mogu pružiti zadovoljavajuće tumačenje, već samo mogu produbiti zbunjenost i sumnju onog tko nije pripremljen sva iznenađenja ove stvarnosti prihvatiti s mirom duha i otvorenošću uma. Nebrojene su vjere, velike i male, a od njih su samo brojnija raznorazna okultna, duhovna i slična učenja. Od postanka Čovjeka, ljudi žele izbjeći bol gubitka, bilo djeteta, bilo imovine, bilo časti. Svi se napori svode na to da se prigrabi trenutak sreće, predaha ili ushita. Sreća je onaj najviši cilj kojem teži ljudsko biće. Makar ona došla od droge, alkohola, kocke ili nekog drugog poroka. Zato nitko ne može zaustaviti demona razarajućih poroka, pa ni najjača vjera nije često na njeg' otporna. Kada bol života stegne čovjeka, vjera će mu oslabiti a nemoć ga shrvati i on će potražiti spas u bilo čemu, samo da nesnosnu bol odagna. Samo oni najjači mogu se toj boli oduprijeti, a svega nekolicina mogu pomoći i drugima oko sebe.

Među ove zadnje spadao je i Toplica Prokić, rođen točno sredinom prošlog stoljeća u malom mjestu u Srbiji, kao jedini sin u obitelji koju sudbina nije štedila. Iz djetinjstva se Prokić, kojeg su nakon njegova doseljenja u Zagreb svi zvali Ivica, najsnažnije sjeća događaja koji spominje u gotovo svakoj svojoj knjizi. U dobi od sedam godina, jednog sunčanog ljetnog dana, mali se Toplica s ostalom djecom kupao u plićaku obližnje rijeke. Iz uvijek maglovita sjećanja nije kasnije mogao razabrati zašto je na trenutak izgubio svijest, ali je svoj doživljaj opisivao kao „ulazak Sunca u tijelo kroz točku na skočnom zglobu“. Ivičinim riječima rečeno, zbilo se ovako:“...Naime, kao djetetu, uletio mi je iznad skočnog zgloba lijeve noge komadičak Sunca i putovao tijelom sve do slabina. Nije me smetao sve do povratka iz bolnice, a tad me je počeo boljeti. Išao sam od liječnika do liječnika, ali mi nitko nije znao i mogao pomoći. Štoviše, svi su mi govorili kako sam zdrav, a meni se bol uvijek iznova javljala svakog mlađaka u 2,10 sati ujutro: tada bih u viziji viđao dječaka s velikom injekcijom kako mi prilazi i bode me. Ujutro više ne bih mogao hodati. Moji zdravstveni problemi trajali su tri godine...“.

Na prvi pogled, radi se o iskazu koji nema nikakva utemeljenja u znanosti, logici ili nečem duhovnom. Gotovo da se da prikazati halucinacijom. No, već samo površno poznavanje dalekoistočnih vještina i učenja prikazuje ovo neobično i bizarno iskustvo dječarca s rijeke u jednom sasvim drugom svjetlu. Kao prvo, precizno naveden sat, 2 sata i 10 minuta ujutro, upućuje da se pogleda koji energetski meridijan prema kineskoj medicini upravlja ljudskim tijelom u razdoblju od 1 i 3 sata izjutra. Radi se o „kanalu jetre“, a upravo je jedna nepoznanica zašto je taj kanal naglašen kod mnogih najslavnijih svjetskih iscjelitelja. Vrhunac je energije u tom meridijanu upravo između 2 i 2,10 izjutra, što je teško protumačiva slučajnost! I, ako uzmemo presliku kanala jetre na lijevu stranu tijela, lako ćemo vidjeti da bol koju opisuje Ivica Prokić točno slijedi akupunkturne točke i kanal koji vlada njegovim tijelom upravo u tih nekoliko minuta unutar 24 sata. Kakav kineski mudrac rekao bi da se u tom trenutku „aktivirao“ spomenuti kanal ili da su se u sedmogodišnjem dječaku probudile neke skrivene moći koje će ga pratiti cijeli život. I to ne uvijek na ugodan način.

Ovaj presudni događaj za kasniji životni put i djelo Ivice Prokića zavređuje još neka tumačenja, prije svega zato što se radi o daleko najvažnijem trenutku u životu čovjeka koji je posjedovao sposobnosti kakove su krasile Prokića. Koliko su takove sposobnosti rijetke, svjedoči jedna zanimljiva prispodoba. Poznata američka duhovna učiteljica Byron Katie jednom je rekla: „Zamislite dva vlaka koji idu jedan prema drugome, na susjednim kolosjecima. Na svakom su vlaku širom otvorena jedna vrata. Na njima stojite vi. U jednom trenutku zažmirite i iskoračite kroz ta vrata. Izgledi da vam se u životu otvore skriveni kanali najdubljih mudrosti Svemira isti su kao i oni da pogodite otvorena vrata na onom drugom vlaku upravo kada ona prolaze kraj vrata iz kojih ste zakoračili...“. Ovaj slikoviti prikaz osobe koja je u 43-oj godini starosti imala iskustva vrlo slična onima Ivice Prokića želi zapravo reći da su šanse da se u jednom ljudskom biću probude zaspale moći fantastično, gotovo nezamislivo male. Onaj komadić Sunca o kojemu piše i govori Ivica taj je rijedak kozmički trenutak, toliko rijedak da o njemu govore gotovo sve religije, na ovaj ili onaj način.

Indijska joga tako opisuje silu koja je nalik zmiji, a to je i vrlo čest motiv u kasnijim snovima i vizijama Ivice Prokića. Silu zovu kundalini, a kažu da je „tri i pola puta omotana oko donjeg dijela kičme“. Kada se ona probudi i krene prema tjemenu, bude se sva znanja o svim duhovnim svemirima koji postoje pod kapom nebeskom. Cilj je to duhovne evolucije, kraj svih krajeva, ono što u kršćanstvu zovu Unio Mystica. Već i najmanje pokretanje ove sile u centrima koji se zovu čakre može u ljudi dovesti do razvoja sposobnosti gledanja udaljenih događaja, zavirivanja u budućnost, iscjeljivanja na daljinu i mijenjanja ljudskih sudbina već samim pogledom ili dodirom. Na Istoku ovaj neobičan fenomen iznenadnog buđenja latentnih moći zovu shaktipat, dok naša, zapadnjačka civilizacija za to ni nema imena. Joga u načelu opisuje samo više čakre koje počinju na dnu kičme a završavaju na tjemenu. No, postoji ih čak 300, neke i u visini skočnih zglobova. Svatko tko nešto zna o jogi, mogao bi lako pretpostaviti da se kod Prokića igrom slučaja aktivirala kundalini i krenula nekim netipičnim putevima do svog cilja – energetskog centra koji se nalazi u slabinama, a u znanosti ga zovu solarni pleksus ili Sunčevi splet. Otuda osjećaj da je u tijelo ušao „komadić Sunca“.

Buđenje Ivice Prokića prekriti će dnevni događaji i izrastanje u neiskvarenoj sredini omeđenoj trima gorama i netaknutom prirodom. Izrasti će on u tom pastoralnom okružju u mladića i, kao što to biva u njegovu kraju, mlad se oženiti. Tek mu je 21 godina i kao jedini sin uživa osobitu ljubav svojih roditelja. No, kako je za pravo buđenje često, nažalost, potreban neki traumatični doživljaj, ta sudbina ne zaobilazi ni Prokića. Pod nerazjašnjenim okolnostima, nakon svega pet mjeseci braka, njegova mlada supruga počinja samoubojstvo i otada je smrt stalna pratilja ovog čovjeka koji još uvijek ni ne sanja kakva mu je uloga u životu namijenjena. Tek predviđanje starca s obližnje planine kako će se mladi Toplica sresti sa svojom sudbinom u „gradu gdje ljudi ima kao mrava“ i njegova ljubav prema Zagrebu već nakon što je prvi puta u njega zakoračio, daju naslutiti da je osobna tragedija iznova pokrenula tajanstvenu sunčevu zraku u njegovu duhu. Hod sudbine ubrzava fizička opasnost kojoj je Prokić izložen uslijed sumnji obitelji mlade da je njeno samoubojstvo na neki način povezano s njime. Sve ne završava samo na oštrim riječima. Prokić uspijeva izbjeći čak pet hitaca i biva prisiljen krenuti prema Zapadu, u potrazi za svojim mjestom pod Suncem za koje čvrsto vjeruje da ga vodi iznutra. Još je uvijek naivan, pa na put polazi gotovo bez novca, s prijateljem koji mu obećaje posao i egzistenciju tamo gdje je traže mnogi – uz more.

Od toga na kraju ne biva ništa i Prokić kreće prema Zagrebu, gdje je njegov život sve prije no ugodan. Radi u skladištu, prodaje ribu na tržnici u Utrinama, stvara novu obitelj s dvoje djece za koju valja brinuti. Kasnije će se često sjećati dana kada je morao krpati kraj s krajem. I sam priznaje da je na svom životnom putu pomišljao i na samoubojstvo, tada kada nije vidio izlaza iz iskušenja koja je sila koja ga je vodila stavljala pred njega.

Ipak, negdje duboko u sebi osjeća da ga očekuje misija o kojoj se ne usuđuje govoriti ni svojim bližnjima. Primjećuje da mu se sve češće javljaju vizije, a jedna od njih frapantno podsjeća na opise astralnih nivoa postojanja kako ih opisuju najslavniji mistici Istoka i Zapada, među njima i sam Emmanuel Swedenborg.

Na jednom mjestu piše: “...Odmarao sam se kada se iznenada javila silna svjetlost, približila se, obuhvatila me i ponijela sa sobom u nebo, sve do nekog velikog dvorca. Bio je sav sagrađen od zlata, a istodobno potpuno proziran, kao da bijaše staklen. U njemu su bile stube, njih 41 na broju, a na njihovu vrhu se nalazila kruna veličine pet puta pet metara i visoka kojih 170 centimetara. Kruna je imala ukrasne šiljke...“.

Nisu to samo opisi mjesta nalik onima gdje ljudske duše odlaze kada ispune svoju zadaću na Zemlji, već i slika bogata simbolima kojima će se Prokić sve češće izražavati, katkada uz potpuno nerazumijevanje okoline. Stube ga vode u više oblike stvarnosti i predstavljaju težnju za stalnim uzdizanjem iznad životne situacije, dok broj pet vezan uz krunu predstavlja pet elemenata od kojih su sastavljeni svi materijalni svjetovi koje je Bog stvorio. Vizije su to njegove, intimne, ali i zajedničke, one koje pripadaju svim ljudima. Upravo će mu ta činjenica kasnije utrti put.

Prokić se počinje družiti s ljudima sličnih preokupacija, bioenergoterapeutima i onima koji barataju energijama za koje znanstveni svijet ne mari. Ti mu susreti otvaraju nova vrata, potiču nove vizije. I obična masaža koja oslobađa potisnute napetosti pomaže mu kod otkrivanja načina na koji najbolje može zaviriti iza zavjese koja ga dijeli od nepoznatih opasnosti koje prijete onima koji mu se, po nekom predosjećaju, obraćaju za pomoć. Vrijeme je to jednog malog, starog ogledala o kojemu će se raspredati različite priče. Bio na tržnici u Utrinama, među običnim svijetom ili u stanu kakva prijatelja, Prokić se ne rastaje sa svojim omiljenim medijem – ogledalom za koje kaže da mu donosi istinu o svemu vezanome uz one koji ga traže da im pomogne. Stotine ljudi tvrdi da im je predvidio važne životne događaje, na vrijeme opomenuo da izbjegnu opasnosti, riješio obiteljski problem....Kaže da ga kod toga vodi Snaga ili Duhovni vodič. Zgodno je da upozorava na ono na što upozoravaju doslovce sve duhovne škole svijeta – simbolično, Zlo ili Sotona, kako ga on imenuje, dolazi s lijeve strane a Dobro s desne.

Sve više Prokić naglašava dva elementa ključna za njegov uspon – predanost Suncu i ogledalo u kojemu počinje svakodnevno viđati složene simbolične scene među kojima se razaznaju i neki povijesni događaji, poput raspada Jugoslavije i prirodnih katastrofa koje su uslijedile. Sunce je snažan simbol obožavanja civilizacija Starog Svijeta, ono je Otac dok je Zemlja Velika Majka. Čitave su religije bazirane na vjerovanju u Sunce kao vrhunsko božanstvo, ali i pojedinci su manipulirajući sunčevim energijama dosezali fantastične moći. Neki od njih, poput Hira Ratan Maneka, nisu ništa jeli sedam godina i hrane se isključivo sunčevom energijom i jednom čašom vode na dan! Za neke, poput Sunyogi Umashankara se vjeruje da su koncentracijom na Sunce postigli moć viđenja budućnosti, dok su neki Zapadnjaci, poput dr Barbare Moore, tvrdili da je moć sunčevih energija zapravo neograničena. Neki su indijski alkemičari, poput Swamija Vishuddhanande, pomoću usmjerenih sunčevih zraka mogli na kratko u život vratiti uginule životinje, a drugi su se pojavljivali na više mjesta odjednom. Nadnaravne je moći gledanjem u Sunce razvio i veliki katolički svetac Nicholas von Flue, pa je navodno bez hrane mogao živjeti mjesecima. Upijanjem sunčeve energije kroz retinu oka u tijelo izravno ulazi beskonačno moćna sunčeva energija, što je u praksi pokazalo nekoliko desetina ljudi. Kako klorofil sunčevu snagu pretače u životnu energiju u biljkama, hemoglobin iz naših krvnih zrnaca to čini u našem tijelu. Čak je i znanost dokazala sličnost između zelenila biljaka i naše krvi u evoluciji na Zemlji. Dakako, treba ovdje naglasiti da je gledanje u Sunce vrlo, vrlo opasna praksa koja može dovesti do sljepila ako se ne provodi pod stalnim nadzorom kvalificirana stručnjaka.

Nije li se Sunce na neki neobičan način poigralo i s malim Toplicom još one davne 1957. godine, za vrijeme nedužnog brćkanja u rijeci?

Naime, i on tvrdi da se u nekoliko navrata istovremeno našao na nekoliko udaljenih mjesta, a to potvrđuju i ljudi koji su ga na tim mjestima vidjeli. Kako kaže, „...imao sam prilike najmanje desetak puta vidjeti samoga sebe udvostručenog, istodobno na nekoliko mjesta....“. Mnogi su mistici u katoličkom, muslimanskom i budističkom svijetu na sličan način opisivali svoja iskustva, u sklopu pojave koja se naziva „bilokacijom“.

Cilj je alkemičara od žive ili nekog drugog jeftinog metala napraviti – zlato. Nije to samo materijalna zamisao, već i simbolična, pa postoje mnoga magijska vjerovanja da je zlato božanski metal koji nas štiti od svih zala, posebice utjecaja loših ljudi. Zlato je zaštitni metal planeta Sunca i do kraja svoje misije će Prokićevo tijelo uvijek biti ukrašeno s najmanje kilogramom zlatnog nakita. To je izazivalo kontroverze ali Prokića nije moglo smesti. Jer, kako sam kaže, dok upijaš utjecaje okoline, budi zaštićen svetim metalom. Konačno, drevne su vladare Južne Amerike bojili zlatnom prašinom kako bi ih zaštitili od svih zala i opasnosti. Kasnije će se ispostaviti da je jedina prilika u kojoj je odstupio od te prakse za Prokića bila fatalna.

Prokićeva misija, čiji je zaštitni znak stilizirano Sunce, sada je već smještena na adresi Srebrnjak 1 kamo počinju dolaziti kolone ljudi. Dani neimaštine i seljakanja od stana do stana su prošlost. Više ga nitko ne zove Prokić, sada je za sve samo Ivica. Zaredaju svjedočanstva o neobičnom čovjeku s ogledalcem koji može vidjeti budućnost i pomoći tamo gdje su svi drugi digli ruke.

Jasno je da je Ivica znao za Nostradamusa, čak ne krije divljenje kada ga spominje. No, tada još ne zna da ih veže još nešto – ogledalo. Naime, najveći je vidovnjak svih vremena čitavu povijest čovječanstva vidio tako da je tekućinu u kotliću koji je počivao na tronošcu koristio kao ogledalo u kojemu se odvijao film ljudske povijesti. Na sličan je način funkcionirao i tzv. „druidski kotao“, ali i grčki Psychomanteum u kojemu su ljudi navodno mogli razgovarati sa svojim pokojnim rođacima. Engleski mag dr Dee nije se odvajao od svog ogledala izrađenog od obsidijana, a gledanjem u odraz vlastitih očiju u ogledalu koriste se mnogi azijski kultovi. Nemali je broj britanskih vidovnjaka koji su tu praksu prihvatili iz povjesnih izvora, a po svemu je sudeći Ivica ovom metodom ovladao spontano, bez učitelja i gurua.

Uskoro dolazi do promjena u radu Ivice Prokića. Pojavljuju se prvi bliski i stalni suradnici, a on sam napušta sve prakse koje su ga ranije vezale uz bijelomagijske tradicije. Na prvom je mjestu ogledalo koje postupno nestaje iz uporabe, ali i zanimljive tehnike pročišćavanja „aure“ zasnovane na korištenju drveta graba i gloga, u kombinaciji s vodom. I drevna balkanska metoda korištenja kokošjeg jajeta iznad kojeg treba ležati tri dana više se ne koristi. Nije jasno je li Ivica time htio izbjeći priče koje su ovu neobičnu praksu vezale za praznovjerje ili je, kako su tvrdili njegovi najbliži suradnici, ušao u fazu u kojoj mu više nije trebao nikakav oblik pomoći u radu s ljudima. Ipak, vrijedi spomenuti da je pod imenom oomantije poznata metoda dijagnosticiranja i terapije pomoću kokošjeg jajeta, a neki su filipinski iscjelitelji pokazali nekoliko spektakularnih učinaka primjenom ove tehnike.

Sada Prokić radi rukama, prima ljude, komunicira s njima i očito ih dobro upoznaje. U svojih 13 knjiga iznosi niz jednostavnih ali snažnih istina. Primjerice, na jednom mjestu konstatira da su „ljudi najosjetljiviji na djecu i novac“, dok niz neshvatljivih nepravdi koje uzdrmavaju vjeru ljudi u Dobro tumači: „...Važno je znati ono što mi je rečeno: dok Sotona radi i rovari, Bog se ne miješa u njegov posao, ali je isto tako i obrnuto. Svrha cjelokupnog djelovanja Duhovnih vodiča je da ljudi progledaju srcem i osjećajima, a ne samo svojim materijalističkim osjetilima...“. I dok vrhunski američki institut HeartMath ustanovljava da srce ima neku svoju vlastitu inteligenciju i razvija načine uglazbljivanja te inteligencije za dobrobit ljudi, Prokić to osjeća i izgovara svojim jednostavnim rječnikom. Počinje spoznavati da iz njega govori nešto što ne može objasniti ljudskim riječima, a to je ono što ozdravljuje ljude. Zaključio je da će ljudima pomoći onoliko koliko sami vjeruju u sebe i mogućnost svog ozdravljenja pa bi samo rekao „Koliko vjeruješ, toliko nosiš...“.

Stalno ga pritišću da pojasni kako o nekome može vidjeti sve, detalje njegova življenja, probleme, situacije, čak imena njihovih sudionika.

„...Kada događaj vidim kroz otvorena vrata, radi se o bliskoj budućnosti, a kada događaj gledam kroz prozor, radnja se događa u daljoj budućnosti..Jedan dan u astrali označava jedan mjesec na Zemlji...“.

Nebrojeni su praktikanti psihoterapijskih metoda koji koriste simbol vrata kao neki prijelaz u budnoj svijesti nedostupnu stvarnost. I osobe koje su iskusile stanja kliničke smrti ponekad imaju dojam da su tijelo napustile kroz vrata i da bi, kada bi prešle još neku prepreku na „drugoj strani“, zauvijek napustile ljudsko tijelo. Majstori astralne projekcije, načina da se voljno napusti fizičko tijelo i putuje na taj nivo, koji Ivica zove astrala, također nerijetko spominju vrata, a sveti su spisi zabilježili i neobičan koncept prema kojem „vrijeme koje prolazi na Zemlji nije jednako vremenu koje prolazi u nekoj drugoj, paralelnoj stvarnosti...“. Iz te je stvarnosti Prokić crpio svoje informacije, ali mu je često ponestajalo riječi da opiše kako sve to izgleda kada se nalaziš izvan vlastita tijela. To, međutim, nije umanjivalo kvalitetu onoga što je davao masi sljedbenika koji su tražili pomoć. Ne uvijek, dakako, jer nije svakome suđeno da mu pomoć stigne odmah kada je zatraži. 

Prokiću su se redovito događale stvari koje Carl Gustav Jung, najveći poznavalac ljudske psihe 20. stoljeća naziva sinkronicitetom. To je ono kad vam se dogodi nešto što povezuje dva događaja, a na prvi vam se pogled čini da među njima ne postoji nikakva veza.

Sam Prokić opisuje zanimljivo iskustvo: „...Svi su imali kišobrane i njima se jedva štitili od kišnih kapi, a ja ga nisam imao. Međutim, po meni nekim čudom nije pala ni kap kiše! U hotel sam ušao potpuno suhog odijela...“.

Kada povijest ne bi bilježila gotovo identične fenomene, ovo bi se doimalo nestvarnom bajkom. No, ono što može sinkronicitet učiniti mnogo je više od jedne paranormalne pojave. Može u kolektivnoj svijesti ili, kako bi rekao već spomenuti Jung, u kolektivnom nesvjesnom stvoriti simbol, pa i u čovječjem obličju, koji na misteriozan način djeluje na sadašnjost i budućnost ljudi. Bez da se išta izvana vidi, bez da je naizgled išta poduzimano. Može dati nekoj osobi dar djelovanje bez djelovanja, postizanja bez želje i svega onog što mislimo da je potrebno da bi se jedna pojava zbila.

Po svim svjedočanstvima, zapisima, knjigama, predanosti sljedbenika i dojmu, to se dogodilo s Toplicom Prokićem iliti Ivicom sa Srebrnjaka. Uprkos kontroverznom vanjskom izgledu, jednostavnom načinu izražavanja i često žestokoj neposrednosti njegova karizma nije slabila, dapače, pred ulazom u katnicu na Srebrnjaku broj ljudi se stalno povećavao.

Ivica svima govori:“...Na ovom zemaljskom svijetu slučajnosti nema. Sve je strogo predodređeno i svatko živi od Sudbine...“. Njegova vraćanja sa astralnih putovanja u fizičko tijelo koja opisuje kao „milinu koja mu ostaje u tijelu“ donose sve više predviđanja budućih političkih i drugih zbivanja, iako se u politiku, religije i međunacionalne sukobe izbjegavao miješati. Vjerovao je da su ljudi iznad svega, bez obzira tko oni bili. Bio je uvjeren da je 1986. godine preživio kliničku smrt, pa je svoju sposobnost viđenja budućnosti nerijetko pripisivao i tom incidentu. Na neki je način vjerovao da je taj životni trenutak bio drugi u nizu presudnih za njegovu sudbinu „proroka sa Srebrnjaka“. Neposredno uoči početka raspada Jugoslavije predvidio je da „će u Hrvatskoj na vlast doći čovjek s naočalama“, „ljudi će se početi vraćati u crkve“, „na Zagreb će iznenada pasti bomba“, „biti će nesreća u aleksinačkim rudnicima“, a „biti će i potres u Zagrebu koji neće stvoriti nikakve štete“. Mnoga bi se druga od predviđanja tek trebala ostvariti pa preostaje povijesti da procijeni kako je daleko unaprijed Prokić mogao vidjeti na svojim putovanjima izvan fizičkog tijela. Obzirom na njegovo porijeklo, rado su ga uspoređivali s čuvenim Tarabićima iz užičkog kraja, koji su predvidjeli gotovo cijelu povijest kraja u kom su živjeli, ali i niz svjetskih izuma, ratova i ličnosti. On je sam volio citirati priču Tarabića o „tri krstaste gore“, koje će biti jedina sigurna skloništa kod slijedeće svjetske kataklizme. Prema Prokiću, upravo je Sljeme jedna od tih gora.

I druge su ga neobičnosti povezivale s već poznatim tradicijama.

Tako je praznovao četvrtkom a ne nedjeljom, što se podudara s drevnim svetim spisom iz Teherana, tzv. „Oceanom svjetlosti“, u kojemu piše da će prorok budućih vremena za svoj praznik izabrati četvrtak, a igrom slučaja je četvrtak za dan odmora odabrao i prorok s juga Indije, Sathya Sai Baba. Zanimljivo, i Nostradamus spominje proroka budućnosti koji će praznovati četvrtkom. Iako je zacijelo u pitanju slučajnost, broj sličnih događaja je, kada je u pitanju Prokić, neuobičajeno velik.

Bilo je i jezivih predviđanja, pogotovo u svjetlu udara tsunamija krajem 2004. godine, koji je odnio desetine tisuća života. Još u ranim godinama svoje misije Prokić je svojem budućem nasljedniku Braci ispričao viziju u kojoj vidi „kako se ispod površine mora izdiže veliki plamen, nastaje golemi val i kreće prema New Yorku...“. Nadajmo se da je ipak u pitanju simbolična vizija, a ne nešto što će doista pogoditi Zemlju.

Podsvijest upravlja čovjekom i on često učini što nepromišljeno, ono što će kasnije požaliti. I bolest dolazi od onog potisnutog u tminu čovječje podsvijesti. Prokić na zanimljiv način opisuje to stanje čovjeka:“....Kad pojedinac iznenada oboli, to je znak kako mu je Duhovni vodič opijen, pa je zaspao...“.

Sva predviđanja i opise „onostranog“ koje je Prokić ostavio kroz svojih 13 knjiga i usmena kazivanja teško je skupiti na jednom mjestu. Ona predstavljaju sustav uvjerenja koja imaju uporište u nizu sličnih diljem svijeta, ali je malen broj onih koji su svojom karizmatskom ličnošću privukli tisuće ljudi svih slojeva i udarili temelje jedne misije koja će tek u kasnijim godinama zasjati punim sjajem. Prokićev rječnik nije filozofski niti religijski, nema književnih finesa koje bi pridobijale, već je to grub rječnik života. Kao što je život bio grub spram onih koji su kod Ivice dolazili po pomoć.

Smrt je došla po Prokića u dobi od 44 godine, u zamahu snage, tek dvije godine nakon što je razvio svoju misiju na Srebrnjaku. Većina njemu već tada bliskih suradnika prisjeća se depresivnih trenutaka i tajanstvenih primjedaba o svibnju 1995., kao nekom posebno važnom periodu. Najava iznenadnog kraja može se iščitati iz pomalo zlosutne napomene na kraju Prokićeve trinaeste knjige: „...Ja sam vidio trinaest knjiga, proročanstvo se i ovo doista obistinilo, radio sam i uradio, pisao i napisao, sada završavam i mnogo vam sreće želim...“. Je li Prokić doista predvidio vlastitu smrt sa sigurnošću nećemo saznati nikada, ali ona je po njega došla na čudnovat način, isti onakav na kakav je živio.

Oboljeli od raka iz Južnoafričke Republike, kome je Prokić pomogao, iz zahvalnosti ga je pozvao da doputuje u tu daleku zemlju i tamo se malo odmori. U JAR je otputovao s četvoro najbližih suradnika, točnije, u grad Durban, koji se nalazio stotinjak kilometara od obale mora. Volio je odlaziti na kupanje u mjesto sv. Lucija, na obali, ne buneći se ni kada je trebalo prevaliti dvije stotine kilometara u jednom danu. Jedan je od tih dana bio koban, jer ga je na plaži iznenadio golemi val uslijed čijeg se udara trenutno ugušio, dok se njegov pratilac Braco tom prilikom jedva spasio. Prvi puta od početaka svoje misije, neposredno prije ulaska u more, Prokić je sa sebe skinuo sav zlatni nakit.

Na povratku u Zagreb, u zračnoj luci Pleso, okupilo se više stotina ljudi, sa zlatnim provjescima u obliku Sunca oko vrata i nevjericom u očima. Bilo je teško povjerovati da Ivice više nema i nijema se kolona uputila prema Srebrnjaku gdje je čitava tri dana Josip Grbavac-Braco pojašnjavao kako je došlo do tragedije u Južnoafričkoj Republici. Žalosno je da je u prometnoj nesreći te iste, 1995. godine, život izgubio i Prokićev jedini sin Alen. Tako je završio put Ivice Prokića. Iza njega su ostala svjedočanstva bolesnika kojima je pomogao ozdraviti, onih kojima je pomogao rješiti kakav životni problem, ali i sada već vrlo brojna sljedba.

Braco

Svega dva dana nakon povratka s fatalnog putovanja, na Srebrnjaku se pojavila sredovječna žena i spontano zamolila Bracu, tada mladog, 26-godišnjeg magistra ekonomije, da dodirne sliku njena sina i na taj mu način pomogne. „..U tebe je Ivica najviše vjerovao – rekla je – i ti moraš nastaviti s onime što je on počeo...“. Nisu djelovala Bracina uvjeravanja da on nije ovlašten predviđati budućnost i pomagati u ime pokojnog Ivice, ali ljudi su dolazili i dolazili....Nije prošlo ni tri dana a već su zabilježena prva svjedočanstva da momak dječačka lica u iscjeljivanju i vidovitosti ne zaostaje za svojim pokojnim majstorom i učiteljem koji na nekoliko mjesta u svojim knjigama nedvojbeno daje na znanje da očekuje da ga jednog dana Braco naslijedi ili bar podijeli teret njegova rada i misije.

„...Kao drugi je u mom Savezu, po starosti kod mene je godinu i nešto više, inače magistar je ekonomskih znanosti, došao je zato što je morao doći, imenovan je za desnu stranu mene samog. Uvijek je uz mene i kada spavam i kad sam na putu, svugdje je samnom, a ja sam ga najavio prije mnogo godina, da će imati 26 godina kad dođe k meni. Takav se i pojavio a zove se Braco...“ – piše Prokić u svojoj knjizi „Proročanstva Ivice Prokića“. U knjizi „Novi početak“ ponovo ne ostavlja sumnje tko je onaj koji dolazi iza njega, naslućujući njegovu ulogu i trenutak u simbolima: „...To sam danas i doživio kao što ću na fotografijama pokazati, da sam vidio sebe u masi i mene s njim i da sam imao pokraj sebe onog mladića koga sam najavio, nekada davno prije kroz moje knjige i preko medija. Sjedio je s moje desne strane, ja sam imao na sebi bijelu košulju i tamne hlače. I cipele su jedne bile kompletno gotove, a kako druge još nisu još bile pripremljene za uporabu, one su bile u fazi stvaranja...“. 

Već nakon nekoliko mjeseci, ne samo da se broj ljudi koji dolaze na Srebrnjak ne smanjuje već su kolone sve dulje. Braco razgovara s ljudima, savjetuje ih, govori o njihovoj budućnosti, dodiruje slike njihovih najmilijih, katkada ispisujući na njih tekstove ili ih samo potpisujući. Počinje sustavno praćenje učinaka koje mladi iscjelitelj postiže, pa se pomalo nazire jedna nova slika: vrlo velikom broju njegove netipične i čudnovate intervencije pomažu na najrazličitije načine. Kao da je Prokić znao da će se svijest o vlastitoj moći sama od sebe probuditi kad jednom Braco krene putem koji mu je suđen. Bar ako je suditi po jednom proročanskom navodu iz knjige „Nebo nam pomaže“:“...Treba doći do onog trenutka kad osjetiš potrebu, a to je kada te vodi nevidljiva energija put proroka. Toga časa ti se sadi jedno drvo, kako bismo mi ovdje rekli, Drvo Života, i sve počinje...“.

Braco širi misiju neočekivano brzo i izvan granica Hrvatske, a raste i broj autobusa koji stižu na Srebrnjak sa svih strana. Mogu se ovdje sve češće vidjeti registracije vozila iz Njemačke, Švicarske, Švedske, Srbije i Crne Gore i drugih zemalja, a proslave Ivičina i Bracina rođendana, koje postaju tradicija, privlače i više tisuća ljudi. Redovi ljudi s buketima cvijeća u rukama, koji znaju Bracu strpljivo čekati i od tri sata ujutro zbunjuju i medije koji sa zanimanjem prate razvoj fenomena koji je dobro dokumentiran i na desetinama video kazeta. U svega nekoliko godina, Bracina se misija razvija do te mjere da svakog tjedna mora barem jednom putovati u inozemstvo gdje i po 36 sati, bez predaha, prima ljude čiji se broj nerijetko približava fantastičnih deset tisuća. Nakon svake takove maratonske seanse bilježi se pokoje ozdravljenje, poboljšanje stanja kod nekog pacijenta, rješenje kakvog životnog problema ili barem subjektivni osjećaj olakšanja kod nekog patnika koji je prevalio stotine kilometara ne bi li sreo šutljiva čovjeka prodorna pogleda o kojemu je toliko slušao ili ga gledao na nekoj od kazeta.

Teško je objasniti da jedna osoba može proizvesti ovakove učinke nakon svega nekoliko sekundi ili minuta kontakta s osobom koja traži pomoć. Radi se o načinu komunikacije kojeg gotovo da je nemoguće objasniti, ali i Braco je jasan u pogledu toga što je kod toga bitno:“...Ne mogu objasniti što se samnom događa kada radim s ljudima. Jednostavno sam neumoran, ne osjećam iscrpljenost ni nakon beskrajnog niza ljudi koji ispred mene prolaze satima. Mislim da je ključ u tome da oni u mene, u tu moju ljubav i želju da im pomognem, vjeruju. Ili, bolje rečeno, prema njoj su otvoreni. Manje je važno dali s njima kontaktiram dulje ili kraće....“.

Braco, mladi Zagrepčan i negdašnji sudent Ekonomskog fakulteta, do susreta s Prokićem malo se razlikovao od svojih vršnjaka. Glavna karakteristika njihova odnosa bila je neobična predanost i duboko prijateljstvo koje je godinama osjećao prema Ivici. Kao tada, tako je i danas zamozatajan i jednostavan. Uprkos naglašenoj skromnosti, i onda kada o tome ni ne razmišlja djeluje na ljude na ponekad nevjerojatan način. Kao da nešto stalno i spontano zrači iz njega. Izvana gledano, radi se o prosječnom, sretno oženjenu čovjeku i ocu sinčića duge kose koja pomalo podsjeća na očevu.

Zanimljiv je događaj koji se zbio nakon jednog okruglog stola na kojemu su o dvjestotinjak izlječenja koja se pripisuju Bracinom neobičnom talentu raspravljali stručnjaci različitih područja znanosti. Jedan od liječnika koji su sudjelovali u zanimljivoj diskusiji o odnosu znanstvenog i paranormalnog, uočio je da je danima nakon toga stalno s Bracom komunicirao u snu. Bili su to suvisli razgovori, kao na javi, pa nije mogao odoljeti i te je svoje senzacije ispričao krugu osoba oko sebe. Ali i samom Braci, koji izvješća o takovim iskustvima dobiva od desetina drugih posjetilaca na Srebrnjaku ili negdje izvan domovine. „..Teško je reći da ste razgovarali samo samnom. Na neki ste način razgovarali s nečime što zajednički dijelimo, a istovremeno sam to bio ja. To je taj paradoks koji mi je gotovo nemoguće objasniti mnogima koji me pitaju kako je moguće da im se događa nešto tako fantastično. I tako, ja sam i Duhovni vodič kad dolazim iznutra, u mislima, a i čovjek sam običan kad me gledate ovako izvana..“.

Braco dobro poznaje razne tradicije i primjere kod kojih dolazi do kontakta s nekom osobitom osobom u snu, kada ona može dati sanjaču neke životno važne odgovore, no odbija komentirati svoju vezu s takvim pojavama.

„...O tome ne treba govoriti. To se jednostavno dogodi kada tako mora biti. Kopamo li po tome ili to pokušamo shvatiti umom, zaustavljamo jedan prirodni proces i on gubi svoj smisao. A i korist koju bi sanjač mogao imati se gubi. Neke se stvari jednostavno ne smiju pretočiti u riječi ako želimo da zadrže svoju moć..“ – kaže mladi prorok.

Kao što smo već rekli, već u prvoj fazi svoje misije Braco je inicirao skupljanje medicinske dokumentacije kako bi se nepristrano ustanovilo do koje je mjere pomogao nekim pacijentima oboljelima od teških oboljenja poput raka, artritisa, epilepsije, depresija i drugih čija je uloga u životu modernog čovjeka, nažalost, sve važnija. Vrijeme je to kada još komunicira na opisani način, verbalno i fizičkim dodirom. Filmske snimke iz tog razdoblja prikazuju ljude koji čak slikama onih za koje traže pomoć prelaze preko fotografija Ivice i Brace, u malom salonu na Srebrnjaku, gdje Braco i danas prima one koji kod njega dolaze.

No, i to se pomalo promijenilo.

Sasvim neočekivano, Braco je promijenio svoj modus operandi, način djelovanja. Više nije s pacijentima i gostima na seansama razgovarao, a i prestao je dodirivati fotografije rukama. Jednostavno je počeo ljude samo gledati! Učinci su ovog novog načina djelovanja isti, ako ne i bolji. Iako to zvuči kao znanstveno-fantastična priča, u jednoj od najslavnijih istočnjačkih škola, koja potječe iz Punjaba u Indiji, vjeruje se da aktualni učitelj, kojem se pripisuju fantastične moći, prenosi svoju karizmu i sposobnost na svog nasljednika – pogledom! I čuveni Swami Narayanananda u svojim knjigama govori o „učiteljima čija je moć bila takova da su učenika mogli prosvjetliti već samim pogledom...“. Konačno, sjetimo se Aristotela i one njegove čuvene: “Oči su ogledalo duše...“.

„...Možda vam se to čini čudnim, ali upute za način rada, pa čak kada su i ovako neobične, dolaze iznutra. Kao da jedan glas koji se ne čuje ušima čovjeka poduči što mu je dalje činiti. Jer, svakim danom sve je više onih koji traže pomoć i nije lako promijeniti tijek sudbine nekome kada ste tog istog dana u oči pogledali više od šest tisuća ljudi. Nije to neka vaša svjesna volja, neka vaša odluka koju ste donijeli razmišljajući. To je jednostavno ono što jest takvo kakvo jest i kao takvo nepromjenjivo. Ono je to što kroz mene, kako mi se ponekad čini, može učiniti baš sve. Ta supstanca duha samog, kako se to usuđujem nazvati, prodire tamo gdje ništa drugo prodrijeti ne može. Zato o tome nerado govorim, jer, čudno me gledaju kada im ne mogu reći ono što ih toliko zanima: što to ili tko iz mene djeluje...“ – pokušava svoje delikatne osjećaje pojasniti Braco. „..Ja nisam nikakav guru ili vođa neke sljedbe, ja samo jesam, ovdje i za one koji me trebaju ili će me trebati a to još ni ne znaju. Nikakve zasluge ne želim pripisivati sebi kao čovjeku, koji također imam svoje tuge i radosti, već mogu govoriti o poštovanju onoga što iz mene djeluje i što i mene katkada zapanji onime što može učiniti...“.

Veliki su iscjelitelji poput, recimo, njemačkog čudotvorca Brune Groninga, za sva svoja dobra djela zahvaljivali Bogu samome. Ali su i sagorijevali trošeći se u susretima s desetinama tisuća iscrpljenih bolesnika. Groning je doživio svega 53 godine i umro od raka unutarnjih organa za koji je jedan pariški liječnik rekao da „...ga je sagorio iznutra...“. Braco ne miješa religijske koncepte u svoj rad ili, bolje rečeno, ne želi se zamarati tumačenjima onog za što možda još dugo nećemo imati prava objašnjenja. Možda je to formula njegove neumornosti i, kao što smo već zamijetili, razlog tome da se on u svakodnevnim susretima s bolesnima uopće ne umara. Na trenutke se čini kao da i nije primio tristotinjak osoba koje su upravo napustile Srebrnjak i samo po intenzivnom mirisu cvijeća koje su donijeli znamo da su uopće tamo i bili.

Naravno, najveća je zagonetka kako je moguće da se utjecaj Brace ostvari na daljinu, bez da osobu o kojoj je riječ vidi ili preko nekog tko sa sobom donese fotografiju nekog svog rođaka.

Do pojave ideje o tzv. „nelokaliziranoj stvarnosti“ dr Larrya Dosseya, koji je prvi znamenitiji znanstvenik koji je javno potvrdio da je utjecaj na neki organizam na daljinu moguć, tvrdnje kako je netko na ovaj način ozdravio, uzimane su kao zabluda ili izraz silne želje bolesnika koji u takvoj situaciji vidi i ono čega nema. No, pokusi s nosiocem dvostrukog doktorata medicine, dr Olgom Worrall, pokazali su da ona doista može djelovati na žive organizme koji mogu biti udaljeni i 1000 kilometara, a istraživač iz Atlante u Georgiji, dr Reinhart, konstruirao je specijalno prilagođenu Wilsonovu komoru i u njoj doslovce snimio „zračenje“ jednog iscjelitelja koji je „slao svoju energiju“ na daljinu. Pravu je masovnu histeriju u Rusiji izazvao neuropsihijatar dr Anatolij Kašpirovski, koji je seanse iscjeljivanja održavao preko televizijskog ekrana, mjesecima, gotovo svakodnevno. U TV studio se, što pismima što telefonom, javilo osam miliona ljudi, od onih koji su tvrdili da su preko noći ozdravili od najtežih bolesti do onih koji su tražili pomoć. Kašpirovski je seanse prebacio na stadione, gdje je u trans bacao desetine tisuća ljudi. Iako je tvrdio da te učinke proizvodi hipnozom, stručnjaci se slažu da je ovdje u igri moralo biti nešto više od toga. Tako je, primjerice, zabilježeno šezdesetak ozdravljenja od leukemije, ali se javio i ruski boksački olimpijac Riskiev, kojemu su se na jednoj seansi doslovce obnovile godinama teško deformirane šake!  Ruski je pak Židov Alan Čumak radio to isto, ali preko radiopostaja preko čijih je valova, kako je govorio, „slao energiju“. Vrhunac su bile emisije u kojima je u radijskom studiju jednostavno – šutio! Uprkos tome, javljali su se ljudi koji su ozdravili slušajući tu tišinu. Čumak je čak izmislio „iscjeljujuće fotografije“ sa svojim likom na njima i rukama oko kojih sije svjetlo, a tvrdio je da one mogu izazvati reakcije nalik onima koje on sam proizvodi kada je u dodiru sa svojim pacijentima. Stotine tisuća svjedočanstava o djelovanju raznih iscjelitelja na daljinu dokazalo je da više nitko ne može ignorirati ovaj čudesni i još uvijek teško prihvatljiv fenomen.

Posebno je velik prilog novom shvaćanju iscjeljivanja na daljinu dao dr Randolph Byrd, njujorški kardiolog čiji eksperiment je danas već klasika. On je provjeravao dali grupe molilaca koje su molile za pacijente nakon operativnog zahvata na srcu, a da to pacijenti nisu znali, utječu na rekovalescente tako da se oni oporavljaju brže od grupe za koju nitko ne moli, a da to ona također ne zna. Rezultati istraživanja s preko 300 pacijenata su bili više nego jasni: oni za koje se molilo oporavljali su se neuporedivo brže. Uz još neke pokuse, primjerice one oregonske grupe Spindrift, znanost je morala prihvatiti mogućnost da neki ljudi odista imaju moći kojima mogu pomoći i onda kada ih nema blizu nas, samom svojom namjerom ili čak bez toga, samim svojom skretanjem pažnje na onoga kome je pomoć potrebna.

Kako inače protumačiti slučaj postarije Hrvatice iz Njemačke koja dolazi kod Brace s molbom da pomogne njenu 5-godišnjem unuku koji pati od epilepsije, uz česte i jake napadaje? Sa sobom uvijek donosi djetetovu fotografiju. Napadaji se postupno prorijeđuju, a nakon nekoliko mjeseci sasvim prestaju. Iz potpisane je izjave i liječničke dokumentacije razvidno da su specijalisti zdvojni. Dijete kontinuirano prate sedam dana, u sobi s kamerom, kako bi se vidjeli eventualni noćni napadaji. No, nalaz je, bez ikakve posebne terapije, već godinu dana potpuno normalan i napadaja nema.

Krapinjanka oboljela od teškog oblika alergije na gotovo svu hranu, prašinu, perje i niz alergena već nakon jednog dolaska kod Brace nema nikakvih problema. Nestaje edema, intenzivnog crvenila i svih ostalih simptoma koji su je mučili dugi niz godina.

Ima i dramatičnih priča poput one I.H., Bošnjaka na radu u Munchenu kojem je postavljena dijagnoza karcinoma pluća. Nakon što je u više navrata zatražio Bracinu pomoć, nalazi su mu uredni, što pokazuje liječnička dokumentacija priložena izjavi pacijenta.

Kako objasniti brz oporavak 8-godišnje djevojčice koja boluje od srčane astme i teških alergija, njene bake koja je nakon moždanog udara prohodala, gospođe iz Frankfurta kojoj su nestale ciste na desnom bubregu, pacijenta kojem se oporavio sluh i nestali kronični bolovi u uhu zbog kojih mu je predlagana operacija? Kako shvatiti nestanak kroničnih, teških bolova u kičmi kod niza osoba, potpunu normalizaciju kod žene čiji je jutarnji šećer u duljem periodu bio 18, iznenadna poboljšanja kod više slučajeva lupusa, čak nestanak deformacije na lubanji jednog fetusa i niz drugih pojava koje su zabilježene u prostoru na Srebrnjaku ili na nekoj od turneji Brace po europskim zemljama? Ovakova se svjedočanstva već broje u desetinama, a svako od njih je jedna mala medicinska enigma.

Dakako, i ovdje će se  umiješati skepsa u obliku onog poznatog pitanja: koliki je postotak, od onih koji su mu se obratili,  kojima je Braco pomogao?

Njega statistike ne zanimaju: „...Ne smijem misliti na takav način, jer ljudi nisu ovdje da bismo ih koristili u svojim kalkulacijama i tako njih same pretvarali u brojeve. Uspješnost je mjerena otvorenošću i vjerom čovjeka koji dolazi k meni i sudbinom koju mu je namijenila Sila koja daleko nadilazi poimanje i onih najobrazovanijih istraživača. Uvreda je milost koju ta Sila kroz mene ukaže nekom patniku podvrgavati hladnim, neljudskim kalkulacijama. Da, znanost treba istraživati ovakove fenomene, ali ne može primjenjivati matematiku na ljudsku dušu. Njoj možete prići samo s ljubavlju, to je matematika duše. Miješanje u proces koji se ovdje kod nas događa, čak i ovakovo naizgled posredno, šteti fenomenu samom. Radujmo se uspjehu, onome što je pomoglo, spasilo život...To i jest moja misija. Istraživački je rad posao znanstvenika u kojemu im mogu izaći u susret samo do jedne granice. Siguran sam da i sami osjećate gdje je ta granica...“.

Da postoji mnogo toga što nam još nije jasno kada je u pitanju ljudska psiha i njeno djelovanje na tijelo pokazuju i neki eksperimenti koje u svojoj knjizi „Holografski Svemir“ opisuje Michael Talbot. Američki je istraživač O'Regan pacijentima oboljelima od raka davao jak citostatik koji izaziva opadanje kose. Istovremeno je drugoj, kontrolnoj grupi pacijenata, za koje je znao da im taj lijek ne može pomoći, davao placebo, tvar koja nema nikakva djelovanja. Kako su oni vjerovali da zapravo dobivaju citostatik, čak 30% njih je doista otpala kosa! Iako su uzimali običnu zašećerenu vodu. To je samo još jedan primjer što može učiniti uvjerenje odnosno vjera u čovjeka. No, mnoge stvari time nisu razjašnjene, jer bi, služeći se placebom, odnosno jakom sugestijom, mnogi liječnici mogli postizati čudesna ozdravljenja. To se ipak ne događa, pa medicina, najčešće psihijatri, priznaje da je u igri još neki nama nepoznat ali ključan faktor koji čini da se obično sugestivno djelovanje bitno razlikuje od karizme iscjelitelja koji privlači tisuće ljudi. Stručna literatura bilježi svašta, od sposobnosti singapurskih hunduista da bez najmanje opekline mogu preživjeti polijevanje golog tijela užarenim uljem do već klasične priče o vlakovođi kojeg su greškom zatvorili u vagon hladnjaču u kojoj se on preko noći smrznuo. Uprkos činjenici da je bila isključena i u njoj je temperatura bila +15 stupnjeva C. Uvjerenje da se smrzava proizvelo je na tijelu kliničke znakove smrzavanja. Braco ne smatra da je sugestija u onom školskom značenju presudna za njegove rezultate:

„...Rekao bih da vjera, uz onaj neobjašnjivi faktor, može igrati ulogu, ali teško da moj rad možemo povezivati sa sugestijom. Naprosto zato što ja o sugestiji ništa ne znam, a i ljudima ništa ne govorim. Gledam ih a da pritom ne rabim nikakove pokrete ruku ili tijela koji bi podsjećali na „govor tijela“ ili bilo koji oblik neverbalne sugestije. To su potvrdili i neki znanstvenici koji su promatrali kako radim...“.

Fizičari još uvijek raspravljaju postoji li tzv. „efekt leptira“ ili neki Holografski Svemir u kojemu je baš sve međusobno povezano, pa i najfantastičnije i međusobno udaljene događaje možemo povezivati u logičnu cjelinu. Gledano tako široko i bez ograničenja uma, ovakova teza otvara mogućnost da i najbizarnije prakse mogu dati odlične učinke. U svjetlu te totalne slobode u beskrajima naše mašte, sve ono što nam se na površini učini neuvjerljivim i nestvarnim može biti smislena cjelina koja nekome može spasiti život ili razriješiti neke životne okolnosti koje mu se čine nepremostivima. Francuski kralj Louis XIV, koji je sebe nazivao Kralj Sunce, jednom je godišnje polagao ruku na svoje bolesne podanike koji su hametice nagrnuli u Paris ne bi li ih snašla milost dodira vladara kojeg su smatrali božanstvom. Za to su imali priliku samo jednom godišnje, a po nekim pokazateljima, znalo se tu skupiti i preko 30,000 ljudi, što je poprilična brojka za to vrijeme. Zgodan je, međutim, podatak da je doista zabilježen poveći broj ozdravljenja koja je teško objasniti na racionalan način. Louis XIV je bio sve prije no pozitivna osoba, pravi okrutni autokrat sa shizofrenim elementima u ličnosti. S druge strane, iscjelitelji poput Amerikanaca Phineasa Quimbya i Mary Baker Eddy, stvorili su sustav iscjeljivanja koji inzistira na moralu, ljubavi i predanosti Bogu. Tako je nastala Christian Science Church, koja još uvijek izdaje redovite biltene u kojima se opisuju ozdravljenja koja se pripisuju molitvenim skupinama koje crkva organizira u svrhu pomoći onima koji pate od najrazličitijih bolesti. Utjecaj na mnogo osoba odjednom uspješno je prikazao i Franz Anton Mesmer, po kojem je čitav jedan iscjeliteljski trend dobio ime mesmerizam. I ovdje se tvrdilo da se zapravo radi o hipnozi, ali nikada do kraja nije objašnjeno kako je Mesmer svoje pacijente dovodio u trans nakon kojeg su ozdravljivali. Neko je vrijeme njegov rad podržavala i Francuska Akademija Znanosti, a on je uživao značajan društveni ugled. Koristio je magnete, vodu, vizualne efekte i štošta drugo, da bi ga znanost ipak na kraju osporila i on završio razočaran u Švicarskoj, gdje je umro u dobi od 84 godine.

„...Ja na trenutke imam neodoljiv osjećaj povezanosti s nekom vrstom mreže, zajedničkog duhovnog tijela, iz kojeg se u mene slijevaju informacije o nečemu što se događa ili će se dogoditi – tumači Braco – no nikada nisam onaj koji namjerno potiče takvu povezanost. Koji puta jednostavno znam da je taj impuls prešao od mene na pacijenta ispred mene, a nerijetko to osjeti i ta osoba, kao neku toplinu u tijelu, osjećaj potpune unutarnje sigurnosti da je sve u redu, da ništa ne može krenuti krivim putem ili osjeti neku radost, blaženstvo...“.

Po svemu sudeći, način na koji iscjelitelj djeluje na pacijenta ne igra neku presudnu ulogu u procesu ozdravljenja. Konačno, većina najslavnijih iscjelitelja zapravo nikada nije znala pojasniti kako im nešto polazi za rukom, mada je bilo sugestija da treba vizualizirati energiju koja ide od medija prema bolesniku, ponavljati pozitivne afirmacije ili naprosto slijepo vjerovati nekom ekstrasensu koji će „na sebe preuzeti negativnu energiju koja je dovela do bolesti“.

Da nerijetko iscjelitelj odjednom rješava niz različitih problema osobe koja mu se obraća zorno pokazuje primjer žene čiji je otac umirao od raka jetre, a ona je sama u trećem mjesecu trudnoće saznala da plod u njenoj utrobi ima tumor u području vrata. U stanju šoka, krenula je na Srebrnjak, u vrijeme kada Brace tamo nije bilo, ali je jedna grupa slušala njegov umirujući glas koji je dolazio sa zvučnika u salonu.

 „..Bilo nas je dvadesetak. Osjećala sam se strašno, srce mi je lupalo, bila sam naprosto izbezumljena – priča plavokosa žena u kasnim tridesetima – no malo sam se smirila kada sam čula Bracin glas, s nježnom glazbom u pozadini. U sebi sam ga preklinjala da mi pomogne, da pomogne mom ocu i mojoj bebi. U početku se nije dogodilo ništa, da bih u jednom trenutku osjetila jaku mučninu, toliku da sam morala izaći van iz prostorije. Vratila sa se kako bih glas čula do kraja. Tada se dogodilo nešto nestvarno. Imala sam osjećaj da uopće nisam u tom prostoru, da se njime sada kreće nekakva svjetlost i iznenada sam osjetila neobično poboljšanje. Znala sam da se u tom trenutku samnom događa nešto važno, kao da je svo zlo odjednom napustilo moje tijelo, ali i moj život. Prva je dobra vijest bio nagli i neobjašnjivi oporavak mog oca, kojeg su već svi otpisali. Što da vam kažem, crninu sam čak već kupila, za sprovod. Otišla sam kod ginekologa i pregled ultrazvukom je pokazao da više nema ni traga tumoru od 3 mm koji se nalazio na vratu mojeg djeteta. Pobačaj koji je ranije predlagan postao je tako bespredmetan i rodila sam normalno i zdravo dijete. Braco mi je izmjenio život i svake godine dolazim ovamo, na njegov rođendan, da mu na tome zahvalim...“.

Znači li to da Bracin glas može biti okidač za kakvu promjenu ili je to očajnički vapaj žene u borbi za preživljavanje djeteta? Jedna je stvar sigurna: Braco na razne načine može biti katalizator neočekivanih promjena u nečijem životu ili zdravstvenom statusu, a svakim danom saznajemo za poneki novi.

Nameće se pitanje: mogu li oni koji su jednom ili više puta posjetili Bracu na neki način pojačati ili prolongirati, produljiti njegov blagotvorni utjecaj? Eto što o tome kaže on sam:

„...Još je Ivica govorio da se čovjeku, kada stupi na Stazu proroka, sadi drvo. I to drvo raste, tako dugo dok ne naraste u lijepo, sjajno Drvo Života. Nije to drvo koje vide ljudske oči i u čijoj se sjeni umorni putnik može odmoriti ili od Sunca skriti. Drvo je to Drevnih ispod kojeg su sve istine zapisane i sve moguće je, svi snovi stvarnost postati mogu. No, nije lako ispod tog Drva sjesti niti mu deblo dodirnuti. Jer, ono je u untrašnjim svjetovima koje možemo vidjeti samo očima duše i onaj tko ispod njega sjedi velike su mu moći dane. I ne može on svoje moći koristiti kako bi htio već onako kako Usud mu zapovijeda. Zato, što ste pravičniji, Drvo će milostivije s vama biti. Stoga, kao prvo, ako želite da Drvo bude milostivo i pod njim me sretnete, budite iskreni, pravični i dobri prema bližnjima svojima. I kada vam je teško, krivnju na drugog prebacivati nemojte, već budite strpljivi. Nakon noći, svjetlo dana dolazi, ali i dan mrakom završava. Svima je i dobro i zlo dano, a vještina je življenja u zlu mirovati i trpjeti znati, a u bogatstvu i sreći ne ohol biti. Koliko vjeruješ, toliko nosiš, govorio je Ivica. A ja vam kažem, koliko si dobar i krotak, toliko nosiš.

Od vas ništa ne tražim, ništa osim da otvoreni budete, jer što ste otvoreniji i manje mračnim mislima opterećujete svoj duh, Sila koju vam šaljem jače će djelovati. Nemojte pokušavati biti otvoreni, već budite otvoreni. Ne pokušavajte biti dobri, već budite dobri. Ne samo kada dolazite k meni ili pokušavate na daljinu samnom ostvariti kontakt, već svakim danom. Pokušajte svakog dana učiniti neko dobro djelo, ma kako vam se ono sitnim i nevažnim činilo. Makar bacite par komadića starog kruha pticama. Kada činite nešto dobro, ne očekujte ništa za uzvrat. Već će doći vrijeme kada će nagrada za djela ta dobra stići.

Sve vam ovo govorim kako bih vas pripremio da se napijete nektara ispod Drva Života, da vam se želja ispuni i patnja smanji. Jer, neću vas tamo moći odvesti bez vaše pomoći, bez da sami učinite nešto kako biste bolji bili, kako u zlu tako i u dobru. I, budite što jeste, kršćani, muslimani, budisti, Židovi, jer vaša vas vjera samo dobrome uči.

Sve je u Svemiru ravnoteža. Ljubavi primiti ne možete ako je niste dati spremni. Radi vas vam ovo govorim, kako biste milosti ispod Drva primiti mogli i kako bi Ono od mene k vama poteklo. Sve je to samo priprema, a kada ste zreli, čini vam se da se sve rješava lako, kao samo od sebe.

Ja vam pomoći mogu mnogo, i više no što možete zamisliti, ali mi to morate dopustiti. Budite dobri, činite dobro i prepustite se ovoj oslobađajućoj, slatkoj struji ljubavi koju vam šaljem. Ne trudite se prihvatiti je, prepustite njoj da učini ono što je za vas najbolje. I kao što se jedno Sunce oslikava u svakoj kapi rose, Ono što vam dajem može svako od vas primiti istovremeno, sada....“.

Broj pisanih i dokumentiranih svjedočanstva ljudi kojima je Braco pomogao da ozdrave ili riješio neki njihov drugi problem penje se na više od pet stotina, kao i broj pokušaja da se na nekakav makar približno racionalni način objasni ovaj fenomen za čije smo tumačenje već ponudili nekoliko verzija. U novije vrijeme, u alternativnim krugovima se sve više spominje postojanje neke vrste Univerzalnog Polja Sila beskonačne inteligencije, polja iz kojeg je proizašla cjelokupna Kreacija. To polje je „dom svih prirodnih zakona“ i zakoni prema kojima funkcionira nama dostupni Svemir kao i naša bića nepromijenjivi su. Primjerice, gravitacija jest onakva kakva jest, može se izračunati njeno djelovanje unaprijed kao i odstupanja ako znamo neki faktor koji se može umiješati. Niz je biokemijskih reakcija predvidivo, a genetski se ustroj čovjeka danas gotovo proglašava „karmom“, faktorom nepromijenjive sudbine čovjeka. Neki tom polju nadjevaju ime Boga, drugi misle da je naša, ljudska svijest isprepletena s tom silom i da je priroda najfinijih zakona Prirode jednaka onoj naše svijesti. Čovjek ima podsvijest koja uvelike određuje njegov život i upravlja njegovim reakcijama, a ona je samo priključak na kolektivnu svijest čovječanstva. Neki vjeruju da postoje pojedinci koji spontano mogu djelovati, preko vlastite svijesti, do najdubljih razina Univerzalnog polja i u njemu stvoriti svojevrsnu „anomaliju“, koja onda dovodi do nečeg posve neočekivanog, čemu obično dajemo ime – čudo. Anomalije u polju na trenutak diskvalificiraju Univerzalno polje, pa se može dogoditi da neki pojedinac levitira, mislima pomiče predmete ili nešto materijalizira. Dođe li do specifične anomalije u polju, to može dovesti do nečijeg ozdravljenja onda kada se, medicinski gledano, to čini potpuno nemogućim. Svijest je kreator svega i sve joj je dostupno. Neki, poput mistika koji provedu život u dubokoj kontemplaciji ili meditaciji, to mogu učiniti voljno, a drugi, koji se rađaju sa osobitom karizmom, to čine spontano i jedino prema njihovim spektakularnim učincima ih možemo prepoznati.

Ono što je najvažnije jest da ne pokušamo produbiti svoje znanje o takvim ljudima razmišljanjem i racionalnom analizom, već pokušamo imati direktno iskustvo onoga o čemu je ovdje riječ.

Izvor:http://bracoivica.com/obraci.aspx
         Kanal korisnika EPHTV(youtube.com)
         Kanal korisnika  concrefo(youtube.com)