TKO JE BIO ISUS? Tajna Kumranskih Rukopisa

 

Koliko su "Kumranski rukopisi" pridonijeli novom «scenariju» velike priče o podrijetlu i postanku kršćanstva i o samom liku njegova osnivača, Isusa Krista?

Jeruzalemski hram: Eseni su bili svećenici koji su raskinuti s jeruzalemskim hramom. Oni nisu priznavali lunarni kalendar, ostali su vjerni starom, tradicionalnom židovskom sunčanom kalendaru, prema kojemu su svi blagdani, uključujući pashu, padali uvijek na iste datume

TKO JE BIO ISUS?

• Poznati "Rukopisi s Mrtvog mora" poznati kao «Kumranskirukopisi», stari dviie tisuće godina, a otkriveni, posve slučajno 1947. godine u iednoi spilji nedaleko od tog mora,razotkrivaju malo-pomalo neobične podatke o židovskom svijetu u kojem se formirao Isus, a indirektno nam govore i o tajni njegova identiteta.

• "Kumranskirukopisi" svakako su "najeksplozivnije" otkriće koje je ikada izvršeno na polju povijesti judaizma najranijeg kršćanstva.Iz njih nedvosmisleno proizlazi jedna sasvim nova rekonstrukcija podrijetla i postanka kršćanstva!

Otkriće "Rukopisa s Mrtvog mora" (koji su tako nazvani zato što su otkriveni, posve slučajno, u jednoj spilji nedaleko od tog mora, 1947. godine), činjenica da ih većina znanstvenika koji su radili na njihovu rekonstruiranju pri­pisuje čuvenoj sekti esena (koja se smjestila nedaleko od Kumrana u prvom stoljeću prije naše ere i tamo ostala sve do 68. godine naše ere) — sve to nedvosmislenim i neumitnim djelovanjem zakona fakata prisiljava najveće specijaliste za povijest židovske i kršćanske religije da stvore posve nov «scenarij» velike priče o porijeklu i postanku kršćanstva i o samom liku njegova osnivača, Isusa Krista.

"Kumranski rukopisi" nisu nađeni samo u jednoj spilji i nije nađen samo jedan nego veoma velik broj rukopisa. Zato njihovo otkrivanje nije bio posao izvršen preko noći, nego je trajao prilično dugo, prethodeći kudikamo delikatnijem i složenijem radu na njihovu dešifriranju. Međutim, što je taj posao dalje napredovao, odnosno što je otkriveno i dešifrirano više dokumenata, to su jasnije i nedvosmislenije dolazile do izražaja sličnosti i afiniteti između ranog kršćanstva i esenizma, iako su i dalje svi ti dokumenti. Zato nije nipošto isključeno da će doći do novih kapitalnih otkrića, i zbog toga je ovaj naš portret rađanja kršćanstva samo provizoran. Pa ipak, i ono što je objavljeno i utvrđeno, više je nego zanimljivo, a osim toga dovoljno da se naslika novi portret najranijeg kršćanstva — kršćanstva u aktu samog njegovog nastajanja — i to na temelju objavljenih radova arheologa, egzegeta i povjesničara.

KRIZA ŽIDOVSKE NACIJE

Židovski ambijent u doba Isusova života bio je u onom stanju "prekomjerne unu­tarnje napetosti" koje, po Teilhardu de Chardinu, stvara plodno tlo za krupne i radikalne mutacije, ponekad prave eks­plozije.Palestina je tada okupirana zemlja, a ta okupacija, koju vrše Rimljani, još više ponižava i stvara nemoćni bijes jer se, vremenski, nadovezuje na jedno za Zidove slavno razdoblje.

Prethodni okupatori, Seleukidi, pokušali su silom helenizirati svoje židovske podanike, ali su ih iz Izraela, putem narodnog ustanka, protjerali Makabejci, koji su onda ponovno sagradili i čak povećali nekadašnje Solomonovo kraljevstvo. Ovaj put Židovi nisu sebi mogli ništa predbacivati kao prilikom svojih ranijih velikih katastrofa. Oni nisu ništa uradili čime bi se zamjerili Jehovi. Oni ga se nisu, kao prije ranijih nacionalnih katastrofa, odrekli za volju Zlatnog teleta ili za volju Moloha i kojekakvih drugih feničanskih božanstava. Zbog toga im naprosto nije bilo jasno zašto ih Jehova stavlja na takvu veliku kušnju: rimsku okupaciju.

Narod, široke narodne mase, imali su i druge razloge da budu nezadovoljni i bijesni. Oni nisu mogli a da se ne skan­daliziraju nad ponašanjem vodećih obitelji, onih najuglednijih, i svećeničke kaste, koji su svojim držanjem i ponašanjem u sve većoj mjeri pokazivali da se prilagođuju rimskoj okupaciji i da su se pomirili s narodu odvratnim prisustvom bahatih Rimljana.

Rimljani se nisu zadovoljili samo time da administriraju, što bi se još nekako moglo podnijeti. Oni su se aktivno i uspješno miješali čak i u vjerski život Židova, na primjer na taj način što su na svoju ruku, po svom izboru i hiru, postavljali i skidali velikog svećenika Jeruzalemskog hrama, tj. duhovnog vođu i predvodnika Židovskog naroda.

U vrijeme kad se na sceni pojavio Isus, najmoćnija svećenička obitelj bila je obitelj Ana. Taj je čovjek, pošto je neko vrijeme, po rimskoj volji i odobrenju, sam bio vrhovni svećenik, doveo na taj položaj svog zeta Kaifa, a druge je najviše položaje dao petorici svojih sinova. U financijskom pogledu bio je to veoma unosan položaj: vrhovni svećenik jeruzalemskog hrama kontrolirao je hramsku riznicu (u koju su se slijevale silne svote što su ih Židovi morali plaćati u ime vjerskog poreza); on je upravljao kupoprodajom žrtvenih životinja (koja je ostvarivala veliki promet i prihode), a osim toga je vodio hramsku mjenjačnicu novca, koja je također sjajno poslovala. Naime, Židovi su gotovo obvezatno, jer je to od njih tražila vjera, darivali novac hramu — ali su ga morali tamo mijenjati, jer nisu mogli darivati rimski novac, s likom Cezara, budući da bi to bilo pravo svetogrđe.

U to vrijeme judaizmom dominiraju četiri glavne sekte. To su:

•  konzervativna sekta: saducejci;

•  nacionalistička i reformistička (ali u tome umjerena) sekta: farizeji;

• sekta pristaša organiziranja pobune i ustanka protiv rimske, poganske okupacije: zeloti;

•skupina misterioznih i pomalo misti­ka čnih neženja, koji su potpuno raskinuli sa službenim kultom i žive u vlastitim izoliranim zajednicama, poput kasnijih samostana: eseni.

Svitak ZAHVALNICE, prije nego što su svitak znanstvenici uspjeli odmotat i dešifrirati

KLIMA SVETOG RATA I KLASNE BORBE

Živući u tim poniženjima, Židovi su nalazili utjehu u velikoj nadi da će se jednog dana pojaviti među njima nepoznati potomak Davidove dinastije, božji «pomazanik», "Mesija" (na grčkom "Kristos"), koji će okupiti oko sebe sve prave Izraelćane, povesti ih u borbu, zajedno s njima poraziti pogane i njihove domaće kolaboracioniste, te tako uvesti židovsku naciju u "zlatno doba". U ovoj ideji o dolasku Mesije ne vidimo samo odjek sna o nacionalnoj restauraciji i o duhovnom pročišćenju nacije nego i san o uvođenju socijalne pravde i ravnopravnosti.O tome svjedoči i Evanđelje po Luki. Na jednom mjestu u tom Evanđelju, Marija — koja nosi u utrobi Isusa — kaže, govoreći o tome što će učiniti njen sin: "Zbaci silne s prijestolja i podiži ponižene — Gladne napuni blagom, a bogate otpusti prazne".

Isus se javlja u klimi i ambijentu koji u isti čas stoje u znaku svetog rata i klasne borbe.

Isus nema ništa zajedničkog s prvom od ove četiri sekte, tj. sa saducejcima.O tome govori niz fakata. U prvom redu, članstvo ove sekte regrutira se najvećim dijelom iz redova pripadnika jeruzalemskih vladajućih klasa, a Isus je sin siromašnog nazaretskog tesara. Saducejci se strogo pridržavaju učenja Tore (Mojsijeva zakona)

i energično odbijaju neka nova vjerovanja farizeja i esena, koja će kasnije prijeći u kršćanstvo. Koja su to učenja? Vjerovanje u uskrsnuće mrtvih, vjerovanje u anđele i demone (što je plod utjecaja mazdizma, tadašnje vladajuće perzijske religije), utjecaji kojima su Židovi bili izloženi nakon povratka iz Babilonskog sužanjstva (iz kojeg su ih oslobodili upravo Perzijanci, da bi ih onda pokorili).

Saducejci smatraju boga vrlo udaljenim bićem, koje operira iz velike distance i koje tek rijetko intervenira u ljudskim peripetijama. Suprotno tome, Isus naučava da je bog «otac» pun brige za bića koja je stvorio, tj. ljude. Konačno, saducejci su ogorčeni protivnici svake ideje o dolasku Mesije, i to zbog lako dokučivih razloga: s jedne strane, boje se rimskih represalija (do kojih bi došlo ako bi kakav samozvani Mesija nahuškao narod da se digne protiv Rimljana, to jest upusti u Unaprijed izgubljenu avanturu); s druge strane, oni se, zbog svojih posve osobnih interesa, budući da pripadaju najpovlaštenijoj klasi, boje socijalne revolucije. Upravo će zato njihovi predstavnici u Sanhedrinu(židovskom najvišem vjerskom sudu) izručiti Isusa Ponciju Pilatu, rimskom prokuratoru.

Odnosi između Isusa i farizeja mnogo su složeniji.Farizejska sekta okuplja u svojim redovima većinu učenih laika, tzv. "pisara" ili "doktora Zakona". Ova sekta ima svoje delegate u Sanherdinu, ali tamo nema velik utjecaj. Najveći utjecaj vrši u sinagogama, kako u samom Izraelu tako i u židovskim zajednicama što sačinjavaju "diasporu", tj. u židovskim zajednicama izvan Izraela — rasutim po čitavom Rimskom imperiju. Kada smo rekli da su farizeji "intelektualci", pretjerali smo. Jer oni se uglavnom regrutiraju iz redova sitne buržoazije i iz redova zanatlija, pa mnogi od "doktora Zakona" vrše zapravo neku manuelnu profesiju da bi se izdržavali. Činjenica da je Isus sve do svoje tridesete godine radio u radionici svog oca bila je posve u skladu s rabinatskom tradicijom.

FARIZEJI: MALOGRAĐNI S OPREZNIM REFORMIZMOM

Redovito posjećivanje sinagoge omogućavalo je svakom pobožnom Židovu i u slučaju kad ne stupi nogom izvan svog sela, pa bilo ono i najmanje, da stekne solidnu doktrinalnu poduku. Međutim, on je isti čas bio izložen i svim aktualnim strujanjima židovske misli. Poslije svakog čitanja Tore, koje se uvijek vršilo na hebrejskom, dolazio bi prijevod na aramejskom. Poslije toga slijedio je komentar pročitanog teksta, a taj se mogao povjeriti i kakvom vjerskom učitelju koji bi bio u dotičnom selu samo na proputovanju. Konačno je dolazila otvorena i slobodna diskusija u kojoj je svatko mogao iznijeti svoje mišljenje.

Farizeji su bili u isti čas veoma striktni i veoma elastični. Striktni su bili kad se radilo o izvršavanju stanovitih vjerskih zakona u vezi s postom, sabatom, košerskom kuhinjom. Osim toga, oni su osobito pazili na to da se poštuju odredbe Zakona,, zato da se židovstvo i njegova religija ne bi zagadili utjecajima poganskog svijeta, njegovih običaja i njegovih ideologija. Sve je to urodilo cjepidlačkim ritual izmom koji je došao u opasnost da se izrodi u puki formalizam, lišen svake unutarnje sadržine. Upravo protiv toga ustat će kasnije Isus, i to veoma energično.

Pa ipak, kada se radilo o drugim stvarima, a ne spomenutima, unutar ovih krutih okvira bilo je i dovoljno mjesta i manevarskog prostora za manifestiranje različitih tendencija i stremljenja, kako u smjeru povećanja strogosti tako i u smjeru liberaliziranja, kako u smjeru totalnog odbijanja tako i u smjeru djelomičnog prihvaćanja «grčke mudrosti», odnosno tekovina helenizma.

Jedan od velikih rabina iz 1. stoljeća prije naše ere, Hilel, ovim je riječima sažeo svoje učenje:

"Ne čini drugima ono što ne želiš da čine oni tebi. To je jedini pravi životni zakon. Sve ostalo samo su komentari."

Ovu ćemo parolu kasnije čuti od Isusa, ali u formi pozitivno izražene zapovijedi:
"I ono što hoćete da ljudi čine vama, to činite i vi njima." ("Besjeda na gori" po Luki).

"Sve dakle što hoćete da čine ljudi vama, činite i vi njima, jer to je zakon." ("Besjeda na gori" po Matiji).

Dok su naučavali religiju, farizeji su se služili jednostavnim načinom izražavanja i lako shvatljivim metaforama i parabolama, pa je u tom pogledu njihov stil sličniji Isusovom nego što je to bio učeni, ezoterični i apokaliptični stil esena. Na kraju krajeva, od svih židovskih sekti samo su eseni nastojali preobratiti pogane, pa u tom kontekstu nije nikako bez veze činjenica daje sv. Pavao,najdinamičniji apostol, bio po rođenju farizej. Pa zašto su nam onda Evanđelja ostavila tako malo laskav prikaz farizeja? Zašto se u njima, kad se govori o  farizejima, upotrebljavaju tako strašne uvrede kao što su «rod guja», "pobijeljeni grobovi", "slijepi vodiči"? Istini za volju treba reći da je bilo farizeja koji su zaslužili takve napade i optužbe. Uostalom, i sam Talmud dijeli farizeje na sedam vrsta, a šest njih izvrgava poruzi. Talmud izričito napada "hipokrite koji se zaodijevaju svetim velom da bi se pretvarali da su pravi farizeji.".Drugim riječima, bilo je među farizejima "svega i svačega".

Treba spomenuti i nadasve važan podatak da su Evanđelja priručnici za propovijedanje nove vjere koji su svi, osim možda Markovog, bih redigirani nakon razaranja jeruzalemskog hrama, što su ga izvršile rimske legije cara Tita, ugušujući u krvi Veliki židovski ustanak. U ovoj nacionalnoj katastrofi saducejci su bili naprosto zbrisani kao sekta, pa su na poprištu ostali samo farizeji, kao jedina sekta s dovoljnim duhovnim autoritetom da uzme u ruke sudbinu judaizma i da se odupre tada već jakoj kršćanskoj propagandi. Da su se upravo oni najviše zamjerili ranim kršćanima, lako je iz toga pogoditi.

ESENI: SVEĆENICI KOJI SU RASKINULI S HRAMOM

No, to nije čitava priča. Žestoko antifarizejstvo Evanđelja ima predkršćansko korijenje. U nekim svojim aspektima u tom se antifarizejstvu produžuje i čak pojačava i  zaoštrava sukob koji je bjesnio između farizeja i esena.

Pa tko su onda bili ti eseni, o kojima nam «Kumranski rukopisi» pružaju nova značajna otkrovenja?

U prvom redu, oni su bili redovnici, monasi. Filon Aleksandrijski, židovski kroničar, koji je bio njihov suvremenik, tvrdi da su oni smatrali celibat stanjem superiornim braku, i to zbog toga što "muž, sapet okovima koje mu je stavila žena, zaokupljen odgajanjem svoje djece, više nije slobodan čovjek, nego rob." Međutim, ova apologija celibata bila je u potpunom sukobu s farizejskom doktrinom, koja se sa svoje strane mogla pozivati na Talmud, te je veličala brak. No, tu ćemo ideju naći kasnije u Isusovu učenju: "Ima ih koji su sebe učinili eunusima za volju Kraljevstva božjeg: neka ih oni koji mogu to razumjeti, razumiju." Sveti Pavao bit će još jasniji i eksplicitniji. On će reći da je "dobro za muškarca da ne dira ženu."

Esensku sektu osnovali su svećenici koji su se posvađali sa svećenicima Jeruzalemskog hrama i s njima raskinuli. Oni nisu sudjelovali u službenom kultu i zato što naprosto nisu priznavali lunarni kalendar što su ga Židovi bili prihvatili pod utjecajem helenizma i helenske civilizacije. Ostali su vjerni starom, tradicionalnom židovskom sunčanom kalendaru, prema kojemu su svi blagdani, uključujući pashu, padali na uvijek iste datume.

ZAŠTO ISUS NIJE SLAVIO PA­SHU NA SLUŽBENI DATUM?

Zašto Isus nije proslavio pashu na službeni datum? On ju je proslavio prije svoje Muke, a bio je smaknut prije početka službene, legalne pashe, koja se te godine poklapala sa sabatom, to jest započinjala je u petak uvečer, nakon zalaska sunca. Jedan jedini kalendar konkurirao je kalendaru kojega su se držali svećenici Jeruzalemskog hrama: sunčani kalendar esena. Međutim, ako je Isus zbilja slijedio taj, esenski, kalendar, on ga nije slavio u srijedu uvečer (kako kaže Evanđelje), nego dan ranije, u utorak uvečer.

Annie Joubert, veoma učena i izvrsno potkovana katolička povjesničarka, dokazala je u maloj knjižici pod naslovom "Kada je zapravo održana Posljednja večera?" da je Isus proslavio pashu u utorak uvečer i da nije bio smaknut u petak.

Eseni nisu sudjelovali u žrtvovanjima što su se vršila u hramu, ali su imali jednu ceremoniju koju su sami izmislili i koja je predstavljala njihov centralni kult: to je bila "sveta večera", kojoj je predsjedavao svećenik i u kojoj su mogli sudjelovati samo oni što su već položili zavjet, ali pod uvjetom da ih bude najmanje deset. Ova "sveta večera", u toku koje je svećenik blagoslivljao kruh i vino, služila je kao uvijek ponavljana «generalna proba» za veliku mesijansku gozbu, koja će označiti nadolazak «kraljevstva nebeskog' odnosno "zlatnog doba". Taj se ceremonijal oštro razlikuje od kućanskih židovskih liturgija koje vodi pater familias (glava obitelji) — i on podsjeća na kršćansku euharističku gozbu. Međutim, postoji dakako bitna razlika: eseni su čekali na dolazak Mesije, a kršćani su vjerovali da je on već došao i  da je, u Isusovu liku, rukovodio Poslje­dnjom večerom.

Esenske vjerske zajednice živjele su u egzaltiranoj atmosferi očekivanja Mesije,

o čemu nam svjedoči i njihova apokaliptička literatura. U tome se oni razlikuju od farizeja, koji su također iščekivali Mesiju, ali mu se nisu nadali tako skoro. Njihovo je stajalište, prema tome, najbolje i najjezgrovitije izrazio jedan rabin davši vjernicima ovaj savjet-uputu: "Ako u času kad izrađuješ neku cipelu čuješ da stiže Mesija, dovrši mirno cipelu — jer ćeš i tada imati dovoljno vremena da ga dočekaš."

Sama predodžba esena o Mesiji mijenjala se. U najstarijim tekstovima predviđa se dolazak dvaju Mesija: mesije-svećenika i mesije-kralja. No u jednom kasnije nastalom dokumentu dva Mesija stopila su se u jednog. U drugom jednom tekstu, otkrivenom nedavno, tvrdi se da će "izabranik Boga biti od njega začet" (tj. njegov sin). Još prije kršćana, eseni su dakle prihvaćali predodžbu o Mesiji kao "sinu božjem", dok su saducejci i farizeji odbijali tu predodžbu kao bogohulnu.

JE LI ISUS BIO ESEN?

Iznenađuje još jedna podudarnost. Baš kao Isus i njegovi apostoli, tako su i eseni bili iscjelitelji i čudotvorci. Osim toga oni su, baš kao i apostoli, bili egzorcisti,istjerivači demona ("duhova nečistih"). To je duboko šokiralo farizeje — ne njihov čin (u koji su vjerovali), nego tvrdnja, pogotovo tvrdnja da čovjek može čovjeka osloboditi od njegovih grijeha.

Ima i drugih frapantnih podudarnosti. U jednoj kumranskoj himni predbacuje se "licemjerima" (farizejima) da "ne daju žednima da piju s izvora Znanja, a kad to ovi zatraže, daju im umjesto vode znanja ocat."

Slično tome, Isus optužuje farizeje da su prisvojili "ključeve Znanja".Pa kako to da se eseni ne spominju nigdje u Evanđeljima? Istina je, doduše, da oni sebe nisu tako nazivali nego su, govoreći o sebi, upotrebljavali nazive "ljudi božjeg vijeća" ili "zajednica novog zavjeta"-  formula koju će prihvatiti kršćani. Međutim, glavni uzrok treba tražiti drugdje.

Po mišljenju znanstvenika R.P. Danieloua, "eseni se ne spominju nigdje u Evanđeljima po svoj prilici zato što su za Krista bili istovjetni s "pravim" Izraelćanima, sa «siromašnima Izraela."Najzad, treba znati da je u vrijeme kad su pisana Evanđelja rat dislocirao i raspršio esenske vjerske zajednice. Jedni su se vratili službenom judaizmu, drugi su se regrupirali u kršćanstvu koje se rađalo. Izgleda da su u nekim krajevima, kao na primjer u Siriji, kompletne esenske zajednice, do posljednjeg čovjeka, pristupile kršćanstvu.

Drugo pitanje: Je Ii sam Isus bio esen? 

Pretpostavimo da to on nije bio. Čak i u tom slučaju on bi sigurno upoznao esensku doktrinu preko nekoliko kanala, odnosno posrednika: 1) preko svog bratića Ivana Krstitelja, koji je imao direktne kontakte s Kumranom prije nego što je postao samotni prorok; 2) preko nekoliko svojih učenika, koji su prije toga bili učenici Ivana Krstitelja: Simona-Petra, Jakoba i Ivana.

Međutim, treba imati na umu činjenicu daje Isus organizirao svoju vjersku zajednicu izravno inspiriran stanovitim esenskim propisima: privatno vlasništvo se ukida, a zajedničkom blagajnom upravlja blagajnik (Juda Iškariot). Crkvom upravlja dvanaest apostola, baš kao što vjerskom zajednicom samostanskog tipa u Kumranu upravlja vijeće od dvanaest članova. Među apostolima se trojica ističu ugledom, položajem i utjecajem (Petai. Jakob, Ivan) — a esenskim vijećem predsjedavaju tri svećenika.

ESENI MAŠTAJU - ISUS IDE U AKCIJU

Prema tome, teško je vjerovati da Isus nije imao osobnog kontakta s esenskim redovnicima. Neki današnji povjesničari i teolozi (na primjer R.P Danielou) smatraju da se Isus, nakon rastanka s Ivanom Krstiteljem, povukao upravo u kumranski samostan i da je upravo tamo doživio svoje "iskušenje u pustinji". "Povući se u pustinju" možda je zapravo značilo "povući se u kumranski samostan". Vjerojatnije se doima obratna hipoteza: da je Isus u početku pripadao nekoj esenskoj zajednici (to ne mora biti baš kumranska), da ju je onda napustio i pridružio sa Ivanu Krstitelju— kojega će kasnije napustiti i početi sam širiti i propovijedati svoje učenje.

Međutim, Isusova doktrina, iako po svoj prilici potekla iz esena, dolazi s njom u sukob u bitnim točkama. Isus pokazuje upravo sistematski nehaj prema postu i sabatskom počinku (što su i eseni i farizeji striktno respektirali). On se oslobađa onog mahnitog straha od zagađenja koji prožima čitav judaizam: on, na primjer, i ne trepnuvši, dopušta da ga dotakne žena koja ima menstruaciju, ne indignira se kada mu jedna kurtizana pere noge, prihvaća poziv na večeru kod jednog bogatog čovjeka (Zaheja) koji je "nečist" zato što se ubraja među rimske kolaboracioniste, upravo one ljude koji u ime Rimljana ubiru poreze; on dugo ćaska s jednom Samarićankom (dakle heretičarkom) koja povrh svega toga ima veoma buran privatni život (četiri muža plus ljubavnika). Sve su to veoma revolucionarni čini za tadašnje doba i shvaćanja — čini koji utiru put kompletnoj liberalizaciji Zakona.

Farizeji su prihvaćali postupne reforme i  postupnu evoluciju judaizma u strogim okvirima Zakona. Eseni su maštali o revoluciji, ali samo maštali. Isus je prešao u akciju.

ISUSA SU SMATRALI ŠEFOM POKRETA OTPORA

No, u to vrijeme postojala je u Izraelu stranka koja je bila sklona tome da se odmah izvrši pobuna. Bili su to zeloti. Oni su prvi put manifestirali svoje postojanje 6. godine naše ere u jednoj proturimskoj pobuni koju je vodio stanoviti Juda Galilejski. Njihovi sljedbenici uglavnom su se regrutirali iz redova seoskog proletarijata, ali je posve moguće da sü pridobili i stanovite elemente iz redova farizeja i esena. U času velike, općenarodne pobune protiv Rimljana, 66. godinenaše ere, među vođama pobunjenika nalazio se i  neki Ivan Esenjanin.

Što se tiče Isusa i njegovih apostola, protestantski teolog Oscar Cullman smatra da su se bili udružili sa zelotima. Kad su, nakon smrti Isusove, apostoli bili izvedeni pred Sanhedrin (Djela apostolska, V.34), farizej Gamalilej, član toga suda, usporedio je njihov pokret s pokretom dvojice vođa subverzivne aktivnosti, Teodosa i Jude Galilejskog, a onda je predložio sudu da ih oslobodi. Ova je usporedba bila posve normalna. U ono vrijeme sve one koji bi organizirah i pokretali akcije protiv rimskih okupatora njihove bi pristaše i sljedbenici nazivali "Mesijama", kao što su i Isusa nazvali njegovi učenici. Osim toga, Isus i apostoli bijahu Galilejci, a Galileja je bila područje kao stvoreno za vođenje proturimske propagande. Uostalom, još za Isusova života izbila je u Galileji pobuna, koju je Poncije Pilat brutalno ugušio. Jedan od dvanaestorice apostola bio je zelotskog podrijetla: Simon Zelot. Oscar Cullman smatra da je Judino prezime (Iškariot) možda deformacija riječi "sicarius", koja potječe od riječi "sica" (nož): tako su Rimljani nazivah zelotske teroriste. Najzad, sama Evanđelja govore da su Isusovi učenici do posljednjeg časa vjerovali da će on restaurirati Kraljevstvo Izraela u svjetovnom smislu ove riječi.

Kad je Isus trijumfalno ulazio u Jeruzalem, njegove pristaše u svjetini su klicale: "Blagosloveno carstvo oca našega Davida koji ide u ime Gospodinovo!" Čim je ušao u jeruzalemski hram, Isus je tamo napravio izgred: srušio je klupe mjenjača ("I ispremeta trpeze onih koji mijenjaju novce, i klupe onijeh koji prodavahu golube"). Je li to čišćenje hrama božjega bila uvertira za preuzimanje vlasti?

Od vremena do vremena pojavi se kakav povjesničar (na primjer, Joel Carmichael ili Robert Eisler) koji smatra da je Isus doista pokušao izvršiti državni udar, da je njemu i njegovim pristašama uspjelo da osvoje hram, ali da su ih tada porazili Rimljani i Isusa razapeli na križ. Jedan od glavnih argumenata za tu tezu je zanimljiv. On polazi od poznate činjenice da je hram čuvala specijalna naoružana policija (leviti), i njeni bi pripadnici sigurno reagirah na Isusov izgred da on, Isus, i njegove pristaše nisu prethodno fizički zagospodarili hramom, odnosno da ga nisu osvojili. Međutim, većina povjesničara smatra ovaj argument previše krhkim da bi na temelju njega bili spremni dezavuirati Evanđelja.

U času kada je iz kruga hrama istjerivao mjenjače, Isus je radio nešto što je ulazilo u okvire legalnosti. Naime, Talmud je branio da se uđe u hram čak "s novcem umotanim u maramicu": drugim riječima, Isus je imao iza sebe i zakon i javno mnijenje. Zato mu u toj fazi nitko ništa nije mogao. Uostalom, da je Isus i bio pristaša oružane pobune, ne bi se nikako moglo objasniti kasnije ponašanje prvih kršćana. Naime, kada su 66. godine zeloti najzad digli narodni ustanak, jeruzalemski kršćani, umjesto da uzmu oružje u ruke i bore se, izjasnili su se za neutralnost i emigrirali u Pelu, u Transjordaniji.

MOTIVI JUDINE IZDAJE

Isus je htio izvršiti duhovnu revoluciju (što je svakako moralo izgledati kao opasna djelatnost u očima svećeničke kaste), ali se on u isti mah svojski trudio da se izolira od zelota. On, na primjer, nije nikada tvrdio za samoga sebe daje Mesija, nego se radije nazivao "sinom čovjeka", a taj, u Knjizi Danielovoj, evocira duhovno kraljevstvo. Među svoje učenike uzeo je jednog poreznika, Matiju, i čak je javno pohvalio jednog rimskog centuriona, kojem je izliječio sina.

U Evanđelju po Ivanu on kaže: "Svi koliko ih god dođe prije mene bijahu lupeži i hajduci, ali ih ovce ne poslušaše".

Cullman u tome vidi aluzije na zelote. A kad on u svojoj besjedi o propasti Jeruzalema upozorava svoje učenike da se čuvaju "lažnih proroka", on možda cilja na vođe zelota.

Pa ipak, nada da će doći kralj - osvetnik bila je tako snažna da ni jedan apostol nije potpuno shvatio Isusa sve do njegove smrti...osim možda Jude Iškariota. U svom djelu "Bog i Cezar" Cullman daje možda jedino uvjerljivo objašnjenje Judine izdaje. Po toj tezi, Juda je prije nego ostali spoznao da će Isus razočarati njihove nade i iščekivanja, pa ga je zato izdao. U Judinim očima Isus je bio neka vrsta društvenog izdajnika, koji je odveo rodoljube krivim, lažnim putem.

Veoma je vjerojatno da je Isus, nakon onog izgreda u hramu, razočarao svoje pristaše. Njegov savjet da se dade Cezaru ono što mu pripada doveo je do gubitka njihovih simpatija. I zato, kada će Poncije Pilat pružiti svjetini priliku da odluči hoće li osloboditi Barabu ili Isusa, svjetina će izabrati Barabu. Apostol Marko tvrdi da je Baraba bio zatvoren "sa svojim drugarima koji su u buni učinili krv". Lako je moguće da su svećenici lucidno nahuškali svjetinu da traži Barabino a ne Isusovo oslobođenje, ali je vjerojatnije objašnjenje da su većinu svjetine sačinjavali — zeloti. A za njih je Baraba bio pravi borac, čovjek s kojim su mogli računati da će se i dalje aktivno boriti protiv Rimljana.

Međutim, ono što Isusovu dramu čin još potresnijom jeste činjenica da je njega samoga, u čitavom njegovom životu, privlačilo zelotsko rješenje. On se na tom području nije borio samo protiv demona u drugim ljudima nego i protiv demona u samome sebi. Priče o njegovim iskušenjima u pustinji bile su povezane s težnjom za vlašću. Nije li Sotona ponudio Isusu, dok ga je iskušavao, "sva zemaljska kraljevstva"? Apostol Luka tvrdi u svom Evanđelju nešto veoma zanimljivo, što ćemo sada citirati: "I kad svrši sve kušnje, đavo otiđe od njega za neko vrijeme".

Fascinantna tvrdnja, jer ham daje na znanje da je sotona i kasnije iskušavala Isusa. A možda upravo zbog toga što su do kraja vjerovali da Isus najzad neće odoljeti napasti da osvoji svjetovnu vlast, možda su upravo zato svi apostoli (osim Jude!) ostali Isusu vjerni sve do njegova uhićenja. Ima u priči o uhićenju Isusa jedan u ovom kontekstu nadasve značajan detalj. To je onaj detalj o Simonu Petru, koji je, da bi obranio Isusa, izvadio nož i napao hapsitelje. "A Simon Petar imaše nož, pa ga izvadi i udari slugu poglavara svećeničkoga, i odsječe mu desno uho. Onda reče Isus Petru: "Zadjeni nož u korice!" Čuvši to, apostoli su se naprosto razbježali i ostavili Isusa.

JE LI KRŠĆANSTVO ESENIZAM KOJI JE USPIO?

Eto, ovako je izgledao duhovni put Isusov. Kada je Rennan, još prije stotinjak godina, napisao da je "kršćanstvo esenizam koji je uspio", on je pokazao da sjajno naslućuje stvari, jer u to se doba znalo o esenizmu premalo da bi se mogli nazrijeti afiniteti između ova dva pokreta. Pa ipak, Remianova postavka je preuska. Kršćanstvo je možda poteklo iz esenizma, ali ga je nadmašilo.Isus je izašao iz okvira svoje sekte, preuzeo koješta iz učenja i govorničkog stila farizeja, regrutirao dio svojih sljedbenika iz redova sitnog puka sklonog zelotima. U početku se i moglo vjerovati da je osnovao samo još jednu novu židovsku sektu, "nazarećansku", koja se po svom radikalizmu isprva mogla smatrati varijantom zelotskog pokreta. Međutim, kad je Pavao ukinuo obrezivanje kao uvjet za pristup Isusovoj crkvi, i kada su u trenutku opće narodnog ustanka protiv Rimljana kršćani proglasili svoju neutralnost i tako se desolidarizirali s borbom čitavog naroda — raskol je postao neminovan.