Letjelice starije od 2000 godina?

 

Letjelice starije od 2000 godina?

U Egiptu i u srednjoj, odnosno južnoj Americi, pronađeni su nalazi za koje se tvrdi da su modeli zračnih letjelica. Ispitivanja u aerodinamićnom tunelu pokazuju da bi ti modeli doista mogli letjeti!

Baš kao što je i kompju­tor iz Antikythere, iako je njegovo postojanje neupitno, isto to, barem u istoj mjeri vri­jedi i za pretpovijesne letje­lice.Međutim, "nemogući" ob­jekti u arheologiji ipak nisu rijetkost. Tako se, na primjer, među brojnim, dragocjenim nalazima iz Tutankamonove grobnice, ne nalazi model avi­ona, ali je nađen u jednom grobu pored stepenaste pi­ramide u Sakkari, pored Kai­ra.

Dr. Arthur Poyslee s Aero­nautičkog instituta u New Yor- ku, ovaj nalaz opisuje na slje­deći način:

«Objekt ima raspon 18 cen­timetara, dugačak je 14 centi­metara, a težak je 39,12 grama. žNos letjelice’ je dugačak 3,2 centimetra, dok krila imaju di­menzije 7,7 i 7,65 centimetara. Drveni model je do kraja pro­mišljen. Pretpostavka da bi se moglo raditi o modelu ptice i ribe otpada pri točnijem pro­matranju. To tim više što se ptica s tako točnim nosećim plohama i okomitim krilcem na repu ne može tako dobro predočiti.»

Tumačenje da se radi o mod­emom falsifikatu letjelice, nači­njenom u 20. stoljeću, također ne dolazi u obzir. Model je, naime, načinjen od drva, a pro- na-đen je 1898. godine.

Dr. Khalil Messiha o tome kaže: «Radi se o poklonu boga Amona, gospodara zračnog pro­stora», Daje tome tako svjedoči i jedva vidljiv urezan znak — «pa-diemen». Kad se počelo raspravljati o tom nalazu, jed­na je kletva bila prelomljena.

Znanstvenici Egipatskog muzeja u Kairu su godinama gledali na taj nalaz kao na «staroegipatski prikaz ptice», a pola stoljeća nalazio se kat­alogiziran pod brojem 6347. Tek 1969. godine. Dr Messiha je protestirao: «Bio taj nalaz što mu drago, ptica sigurno nije, a model aviona zasigurno ne bi smio biti.»

Tadašnji egipatski ministar kulture Gamal El-Din Moukhtar je 23. prosinca 1971. godine osnovao grupu uglednih znanst­venika. Njihov je zadatak bio da prouče fundus muzeja. Pi­tanje je bilo da li se u njego­voj zbirci nalazi nešto slič­no?

Dr. Henry Riad, direktor Egipatskog muzeja starina, dr. Abdul Quader Selim, pred­stavnik Muzeja za istraživanje starina i dr. Hishmat Nessiha, direktor Odjela za starine, za­jedno s Kamalom Naguibom, direktorom egipatskog Zrako­plovnog saveza dali su se na posao. Podrobno su pregledali fundus spomenutog muzeja, a rezultat je bio iznad svih oče­kivanja.

Već 12. siječnja 1972. godine bila je u prostorijama Egipatsk­og muzeja za starine otvorena neobična izložba. Na njoj je bilo predstavljeno ukupno 14 staroegipatskih modela avio­na.

Dr. Abdul Guadar Hatem, predstvanik egipatskog pred­sjednika vlade, i Ahmed Moh, ministar zrakoplovstva, pobri­nuli su se da mediji dostojno poprate ovu senzacionalnu izložbu na kojoj su bili izloženi projekti, koji — prema «zdravom razumu», ne bi smjeli posto­jati. Arheološka znanost se, istina, držala po strani. Od nje nije bilo službenih reakcija.

Nalazi u Južnoj Americi

Egipatski modeli letjelica, svi stariji od 2000 godina, ni u kojem slučaju nisu jedini primjerci takve vrste. Oni se mogu usporediti sa sličnim nalazima na prostoru Južne Amerike. Naravno, indijanski pandami egipatskih nalaza nisu rađeni u drvu, nego su izliveni u zlatu.

Tako, na primjer, «Državna banka» u Bogoti posjeduje bro­jne nalaze koji nailaze na različita tumačenja znanstve­nika, ovisno o njihovom usmje­renju. Arheolozi ih tumače kao «religiozne, ukrasne predmete», a suradnici Aeronautičkog in­stituta iz New Yorka pretpostav­ljaju da se iza njih kriju «vi­soka tehnička dostignuća. Ti modeli mogu letjeti baš kao što lete naši mlazni avioni!», tvrde oni. Pri tome te tvrdnje ne treba odbaciti kao ishitrene ih neutemeljene. One su, naime, rezultat ispitivanja tih nalaza u aerodinamičnim kanalima.

Na ovakve testove čeka još čitav niz arheoloških nalaza načinjenih od gline, a koji po­kazuju oblik aviona. Njih je otkrio u jesen 1992. godine u Arheološkom muzeju u gradu Quitu, Ekvador, Walter Joerg Langbein, autor knjige «Ge­heimnisvolle Welten — Das Wissen der Alten» (Tajanstveni svjetovi — Znanje naših predaka, Mewig, Rastatt, 1997.)

Znanstvena suradnica spo­menutog muzeja Lupe Cruz je samo slegnula ramenima kad ju je Langbein upitao što ti objekti, zapravo znače i što prikazuju. «Sigurno jest da iz­gledaju poput zračnih jedrilica. Međutim, s arheološkog stano­višta to su samo posvećeni grobni darovi.»

Ti predmeti su nađeni na obali istočno od Quiota, zajed­no s «krilatim bićima». Nalazi su nastali u razdoblju između 500-e godine prije i 500-e go­dine poslije Krista.

«Ta krilata bića, vjerojatno nisu letjela», komentirala je nalaze Lupe Cruz. Doživljaj bestežinskog stanja ili vizije leta moguće je izazvati i uzima­njem droga, tvrdi ona. Bilo bi to racionalno i prihvatljivo obja­šnjenje s obzirom da je poznato da su se u južnoj i u srednjoj Americi koristile droge u vjer­skim ritualima. No, u tom su slučaju ljudi prije nekih 2000 godina morali imati doista re­alne vizije budućih letjelica.

Razgovor s "ocem" svemirskih letova

Herman Oberth (1894.-1989.) je s pravom ušao u povijest znanosti kao "otac" svemirskih letova.Projekte, o kojima da­nas raspravljaju stručnjaci NASA-e, profesor Oberth je temeljito opisao prije podosta desetljeća.

Langebein je svojedobno pitao prof. Obertha da li post­oji zemaljsko objašnjenje za pronađene male modele letjel­ica. Dobio je sljedeći odgov­or:

«Potpuno je isključeno da bi prije nekih 2000 godina post­ojalo na Zemlji zrakoplovstvo s letjelicama koje bi pokretali motori. Naime, da bi se to postiglo, potreban je određen tehni­čki razvoj, a toga, barem koliko se znade, nije bilo. U, mi bismo tragove takve tehno­logije morali već odavno pro­naći.»

Međutim, prof. Oberth mis­li da su pojedine visokorazvi­jene kulture, barem teoretski, mogle izrađivati male modele sposobne za let. Pri tome su im, kao uzor, mogle poslužiti ptice. «Moguće je zamisliti da su neke kulture bile u stanju graditi i veće zračne jedrilice i slati ih u nebo korištenjem jednostavnih katapulta.»

Znači li to da su neke antičke kulture ipak posjedo­vale znanje nužno za letenje zrakom? I doista. Postoji uređaj, star nekoliko tisuća godina koji je bio korišten da bi s njega polijetale zračne jedrilice. On se nalazi u prašumi današnje Bolivije.

Egipatski model letjelice iz 1. stoljeća prije rođenja Krista

Brijeg s kojeg su polijetale antičke letjelice

Prema Erichu von Daenikenu, ovo je prastara "rampa ua lansiranje" jedrilica na brdu El Fuerte u Boliviji

Dobrih dva sata vožnje au­tobusom potrebno je da bi se stiglo od bolivijskog grada San­ta Cruz u mjestašce Samapai- ta. Od tog se mjesta dalje mora koristiti džip. Zadnjih 500 meta­ra mora se proći pješice da bi se došlo do neobičnog brda E1 Fuerte na kojem je podignuta piramida. Na njoj su uočljiva dva duboka usjeka što para­lelno idu prema vrhu građevine, odnosno u nebo.

Prema Erichu von Dae- nikenu, «cijeli vrh brda izgleda kao piramida načinjena ljuds­kom rukom. Odozdo prema gore teku paralelno dva utora široka 38 centimetara, a duga 27 metara. Dobiva se dojam kao da se radi o rampi usmje­renoj prema nebu. Lijevo i des­no od tih žljebova nalaze se cik-cak linije, čije je značenje nepoznato. Na gornjem kraju žrampe’, na najvišem dijelu brijega E1 Fuerte urezane su u brdo rondele. To su krugovi na čijem su vanjskom radijusu načinjeni pravokutnici i tro­kuti uklesani u stijenu. Oni nalikuju na uklesana sjeda­la.»

Jedna od umjetno načinjenih rondela nalazi se na umjetno načinjenom vrhu brda, točno na kraju «lansirne rampe». Dae- nikena to podsjeća na «uređaj za katapultiranje». Konkretno, evo što on kaže:

«Ako sve promatramo na takav način, graditelji su na donjoj strani uređaja zavezali neku vrst zmaja, odnosno neku vrst zračne jedrilice, da bi je potom postavili u utore. Gore, na rondeli, bila je navijena gumena traka. Ona se spuštala sve do donjeg dijela rampe, gdje je bila pričvršćena za letje­licu. Čak ni narodima koji su ovdje živjeli prije Inka, takav uređaj nije bilo teško sagra­diti.»

Daeniken razvija svoj sce­narij dalje na sljedeći način:

«Na donjem dijelu utora na­lazila se letjelica. Guma, za koju je bila pričvršćena, išla je po sredini utora sve do vrha rampe, do rondele. Jake ruke su napinjale gumu, tako da su je ovijale oko rondele. Budući da je sila potezanja bivala sve jača, balvani koji su držali letje­licu u startnoj poziciji su se povukli u svoja ležišta, u pra­vokutnike i u trokute. Na ko­mandu, aktiviranje mehanizam za start, pa je letjelica, ili zmaj, kako vam draže, poletjela pre­ma nebu.»

Je li ovo rješenje zagonetke brda E1 Fuerte? Može se razmišljati o nekom religioznom kultu, o prinošenju žrtava, koje su, «lansirane» u nebo (barem simbolički) — do bogova koji su tamo, kako se pretpostavl­jalo, živjeli u obilju, ili je to bio tek spektakl svećenika kako bi privukli narod i pokazali nadmoć svoje kaste? Ili se radi o umijeću letenja, koje je bilo tisućama godina rezervirano isključivo za posvećene?

Josef Blumrich, inženjer koji je radio u NASA-i, potrudio se već 1975. godine da dobije sat­elitske snimke područja E1 Fue­rte i njegove okolice. Na snim­kama je otkrio, 120 kilometara zapadno od opisanog, tajanst­venog uređaja, «dosada neistr­ažen arheološki kompleks».

Na fotografijama je bilo jas­no vidljivo da brijeg Cerro Verde, odnosno Zeleni brijeg, umjesto prirodnog vrha ima «plato nepravilnog obrisa površine oko 120-150 metara, a na nadmorskoj visini od 2500 metara.»

Za neke poznavatelje jedri- li-čarenja, taj je prostor idealan za polijetanje jedrilica. Ovakvo razmišljanje zvuči fantastično. Da li ono objašnjava misterij brda Cerro Verde i El Fue­rte?