TAJNE MOZGA

 

Tajne mozga

Istraživanje mozga osnovni je problem s kojim se suočio čovjek. Otkad je spoznao da je misaono biće, čovjek nastoji shvatiti što je on zaoravo. To je mnogo veći problem nego pokušaj da se ustanovi kako je nastao svemir!

Emocionalni procesi su pod kontrolom desne hemisfere, a kognitivni

su pod dominacijom lijeve he­misfere. Taje činjenica pridoni­jela da se izvan znanstvenih krugova stvori pogrešno stajali­šte o njihovoj razjedinjenosti. Često su intelektualna i emo­cionalnastrana psihičkog ži­vota promatrane odvojeno, kao da su u suprotnosti, kao da među njima nema izravne veze. Antički filozofi su smatrali misaone aktivnosti pojavama višeg reda u odnosu na druge psihičke procese.

Platon je slikovito opisao ljudsko ponašanje kao kola koja vuku dva konja, često u suprotnom smjeru. Emocije imaju pokretačku funkciju pri­godom rađanja nove ideje. U različitim se etapama misaonog procesa javljaju kao nužni pra­tioci, Najčešći osjećaji koji se javljaju u tijeku saznanja su: radoznalost, uvjerenost i su­mnja.

Bez radoznalosti nema egzistencije

Francuski psiholog Ribot tvrdio je da je radoznalost uro­đena i neophodna 25a održavanje vrste i njenu evoluciju. Ta pri­marna potreba za spoznajom kod novorođenčeta se ogleda u radoznalosti i želji da istražuje svijet koji ga okružuje.

"Radoznalost kao afektivno stanje ima funkciju očuvanja egzistencije i preživljavanja", tvrdi Herbert Spencer. Kad borba za opstanak postane ma­nje surova, istraživanje postaje samo sebi cilj. Kao produkt urođene čovjekove potrebe da se približi svemu što je čudno i neobično. Emocije se stvaraju kad čovjek uživa u stjecanju saznanja. Lesing je izjavio: "Ako bi mi ponudili da izabe­rem između pronađene istine i zadovoljstva traženja i istraži­vanja, izabrao bih ovo drugo."

U nekih ljudi ljubav prema znanosti i otkrivanju nečeg novog ima oblik strasti i pasioniranosti, koja ispunjava cijeli život i uzima cijelog čovjeka. Pri rješavanju konkretnog zadatka, čovjek je zainteresiran za njegov ishod. On strahuje od mogućeg neuspjeha, ljuti se, raduje se kao malo dijete pretpostavkama koje su se obistinile u eksperimentu i postale realnost. Emocije su osnova sumnje, koja nagoni na provjeravanje, pa stoga imaju ulogu i kontrolora intelektual­nog rada. Po ruskom psihologu Ušinskom, intelektualne emo­cije javljaju se osobito u pau­zama misaonog procesa ili u bezizlaznom položaju u kojem se nađe istraživač, kad mu se javi niz protuiječnih ideja. Emo­cionalno rješenje zadatka pred­stavlja najviši stupanj emocio­nalnog razvoja, jer emocija tu igra ulogu povratne veze između rezultata koji smo predvidjeli i pojedinačnih stupnjeva u dolaženju do njega.

Psiholozi su zaključili da se zanos, nadahnuće i uzbuđenje javljaju pri onim misaonim aktivnostima, koje dovode do saznanja i otkrića. Prema tome, emocije su bitan element stva­ralačkog, kreativnog mišljenja. U završnom procesu istraživanja pojavljuje se sumnja. Ugodni osjećaji nastali pri spoznaji zamjenjuju se neugodnim osje­ćajima sumnje, da možda rješe­nje ne odgovara istini, pa traži provjeru. Sumnja se javlja u znanosti, kad se logični način mišljenja zamjenjuje intuiti­vnim, a nemogućnost dolaženja do istine misticizmom. Time se dolazi do krivih ideja, koje generacije znanstvenika odvode na krivi kolosijek i stranputicu.

Sumnja ima konstruktivan ka­rakter samo kad vodi k većoj sigurnosti u donesene zaključke, a kad je intenzivna i dugotrajna, ima suprotne učinke, vodi u konfuziju, nemogućnost spoz­naje i patologiju.

 Inteligencija

Čovjek je sebi ovu pojavu prisvojio, a ona je svojstvena svim živim bićima, a ne samo čovjeku. Što je inteligencija? Na koji je način mjerimo? Dokle smo došli u proučavanju te pojave?

Inteligencija je komponenta čovjekove ličnosti, koju prouča­vamo s dva aspekta: s feno- menološkog i instrumentalnog. S fenomenološkog aspekta ona se manifestira u najrazličitijim čovjekovim aktivnostima, a osobito u radu. Njegova intelige­ncija se od najranije mladosti prilagođava okolici, pa je dije­limo na socijalnu, tehničku i teorijsku inteligenciju. Inteli­gencija uvijek teži k apstraktnosti. Ona se može mjeriti testovima inteligencije.

Testovi su sastavljeni od raz­ličitih struktura zadataka pa su rezultati pojedinca na razli­čitim testovima različiti. Stvarna inteligencija čovjeka može biti manja, jednaka ili veća od izmjerene inteligencije, a to najčešće ovisi od toga kako je pojedinac prilagođen testu.

odnosno kako je test prilagođen kulturi tog pojedinca.

Definicije čovjekove inteli­gencije uglavnom su izgrađene na fenomenološkom nivou, a mogu se grupirati u četiri ra­zreda. Prva grupa definicija inteligencije ističe prilagođa-vanje osobe cjelokupnoj okolini u kojoj živi, za drugu grupu je znakovito isticanje sposo­bnosti čovjeka za učenje, a treća grupa pridaje najveću pozornost sposobnosti apstra­ktnog mišljenja, dok četvrta grupa pokušava odrediti inteli­genciju svestrano.

Inteligencija se odražava kao rezoniranje čovjeka na vanjsku i unutarnju okolinu, sakrivena je u čovjekovoj svijesti, a omo­gućuje mu da se aktivno i neprestano prilagođava okolini. Oko dvadesetak testova se koristi za mjerenje inteligencije, a njihova analiza pokazuje:

1. testovi inteligencije su obično sastavljeni od hetero­gene strukture testovnih zad­ataka, a rijetko od jedne strukture

2. testovni zadaci su građeni na nekom stupnju apstraktno- sti, vizuelnih simbola i pojmo­va

3. s uputama je u svakoj vrsti testovnih zadataka ponu­đen i uzorak za rješavanje

rezultat na zadacima testa se postiže pomoću zaključivanja po analogiji

5. rješenja su obično obliko­vana na nivou distinktivne logike

Inteligencija pojedinca je ovisna, prije svega od toga kako neki ispitanik zna manipulirati uputama za rješavanje zadatka testa, a od toga ovisi i koliko će osoba riješiti test. Vjerojatno da postoji neki opći uzorak, kod svakog čovjeka razvijen do određenog stupnja, koji određuje njegove potencijale i njegovo rezoniranje sa sredi­nom. Taj opći uzorak rezoniranja na manifestnom nivou je načelo za rješavanje svakodnevnih problema pojedinca, a na nivou apstrakcije to je opći oblik njegove inteligencije. Ako neka osoba s boljom motivacijom ima i bolji rezultat na testu inteligencije znači daje pomoću motivacije maksimalno iskori­stila stupanj razvijenosti svog vlastitog uzorka rezoniranja.

Psiholozi su otkrili osobe u kojih se inteligencija ne ponaša uobičajeno. Oni imaju fluidnu inteligenciju, koja uopće nije vezana za rezoniranje s vanjskim svijetom, nego samo na procese moždane kore ili se javlja divergentno mišljenje, a to se sve manifestira u njiho­voj vlastitoj kreativnosti. Stvara­laštvo ne možemo poricati ni visoko inteligentnim ni daro­vitim osobama. Kod prvih se radi o usavršavanju postojećeg, a kod drugih o širenju posto­jećeg preko vlastitih granica.

Razmišljanje je univerzalno

Opći uzorak rezoniranja nije dat samo čovjeku, nego i svim ostalim živim bićima, pri čemu se njegova struktura razvija od najjednostavnijeg oblika do nepredvidljivih mogućnosti. U čovjeka je taj uzorak dostigao tako visok stupanj, da je on kao biće slobodan da može i mijenjati svijet oko sebe, iako se mora prilagođavati nekim prirodnim i društvenim zakonitostima.

Opći uzorak reagiranja ovi­san je od anatomsko-fiziološke razvijenosti čovjeka. On će bićima na nižem stupnju razvi­tka dopustiti samo opstanak, razmnožavanje i prilagođavanje; bićima na višem stupnju raz­vitka dopustit će određenu slobodu i razumijevanje promje­na u okolini, dok je u čovjeka već prisutna refleksija, razumno reagiranje, planiranje života i u skladu s tim mijenjanje posto­jećeg uzorka. Opći uzorak rezo­niranja tako se i dalje razvija u skladu sa stupnjem razvije­nosti pojedinih živih bića na drvetu života.

Otkriće: Dijelovi mozga koji su važni za pamćenje, a to je hipokampus, razvijaju se u fetalnom mozgu već na početku trećeg mjeseca trudnoće!

Novi dijelovi za oštećeni mozak

Ohrabreni uspjehom eksperi­menta na životinjama švedski neurokirurzi su počeli pokuse s presađivanjem tkiva u ljudski mozak kao liječenja Parkinsove bolesti u poodmakloj fazi. Majušne cjepke mo­ždanog tkiva možda će se je­dnog dana koristiti za liječenje senilnosti i drugih poremećaja živčanog sustava. Kod laborato­rijskih životinja presadi mozga su korigirali manjak hormona nastao zbog oštećenja mozga, zamijenili obrasce ponašanja, obrnuli proces eksperimentalno izazvanog diabetesa i čak povr­atili mladenačku okretnost ostarjelim štakorima. Rezultat ovih eksperimenata podgrijali su nadu da će se moždanim kalemima moći liječiti Alzheimerova bolest, senilnost, Huntigtonova horeja, druge degenerativne bolesti, razvojne mane poput zaostalosti pa čak i moždane ozljede. Od neurokirurga se očekuju rezultati s granice znanstvene fantastike.

Barry Haffer iz znanstvenog centra za zdravlje Sveučilišta Colorado u Denveru je eksperi­mentirao s "moždanim transplantatima", što bi navelo na povr­šno mišljenje da je presađivan čitav mozak, a on je sa sura­dnicima presađivao majušne količine tkiva kako bi stimulirao neki određeni moždani sustav, podesio nivo određene kemijske tvari, radi ponovnog aktiviranja nekog loše funkcionirajućeg živčanog tkiva.

Mozak je najsloženiji organ u čovječjem organizmu. On je zaštićen barijerom "krv-mozak", biološkim jarkom koji ne dopušta da neke tvari prodru kroz stjenke krvnih žila u moždano tkivo. Presađeno tkivo lako se prima jer nad njim nema kontrolu imuni sustav. Devedeset posto moždanih presada u laboratorijskih životinja "hvata korijen" bez upotrebe lijekova za neutraliziranje dje­lovanja imunog sustava. Pro­blem kod moždanih presada nije u spriječavanju odbacivanja, nego u osposobljavanju transplantiranog tkiva da se poveže s mozgom i da kako treba fun­kcionira.

Parkinsova bolest je poveza­na s manjkom dopamina zbog propadanja stanica substantiae nigrae (crna tvar), koja luči taj neurotransmiter. Stanice crne mase šalju svoj dopamin strijatumu, gdje on funkcionira poput svjećice paleći i stavljajući u pokret jake živčane sile, koje započinju voljne pokrete mišića. Lijek L-dopa, koji se koristi u liječenju Parkinsove bolesti privremeno nadoknađuje taj gubitak jer se u mozgu pretvara u dopamin, ali on ima nepo­željna djelovanja kao što su narušavanje srčanog ritma, glavobolja, mučnina, vrtoglavica i depresija, a poslije nekoliko godina prestaje djelovati, te ne spriječava izumiranje crne tvari. Moždanim presadima s fetusa ih tkiva od nadbubrežnih žlijezda oboljelih došlo se do različitih poboljšanja.

Na Clarcovom sveučilištu u Vusteru znanstvenici su doka­zali da presadima iz mozga fetusa mogu uspostaviti i više moždane funkcije oštećenih frontalnih (čeonih) regija mozga, čije asocijativne regije nisu funkcionirale. Nekad-se agresivnost u mentalno pore­mećenih osoba liječila prefrontalnom lobotomijom.

Anders Bjerklund je poku­šao vratiti izgubljeno pamćenje starim štakorima, presađujući moždano tkivo s fetusa na hipokampus, koji upravlja memo­rijom. Uspjeh će pomoći u liječenju Alzheimerove bolesti (progresivnog gubljenja pamćenja i demencije), koja pogađa 5 posto ljudi iznad 65 godina starosti.

Neurolog Thomas Sabin iz Bostona smatra da su presadi s ljudskih fetusa etični ukoliko se uzimaju s majčinom dozvo­lom s fetusa nastradalih u spon­tanim pobačajima. Olson kaže da transplantati ljudskih fetusa ne dolaze u obzir iz etičkih razloga i zbog činjenice da ne­ma nikakvog jamstva da će spontano pobačeni fetusi imati zdrave mozgove. Javlja se mogu­ćnost da se tkivo za presade u ljudske mozgove uzima od obi­čnih ih bezrepih majmuna. Ima još nekih rješenja, kao gajenje kultura fetusa, odakle bi se pribavljali transplantati. Naj­bolja bi solucija bila kad bi se stanice mozga odrasle osobe natjerale da rastu i da uspost­avljaju vezu s drugim stanicama. Za sada moždani transplantati predstavljaju svijetlu perspe­ktivu. Bjerklund navodi: "Nis­mo u stanju da bilo što izlije­čimo, i to je prava istina."

Istraživači i pacijenti s nes­trpljenjem očekuju prve poziti­vne rezultate istraživanja i u njih polažu velike nade.