VIDLJIVI SVIJET JE ILUZIJA - Materija je zamrznuto tkivo svjetlosnog uzorka

 

Materijalna stvarnost je organizirana kao dinamički hologram koji se temelji na koherentnom svjetlu

Neka vas nadnaslov, naslov i podnaslov ovog teksta ne zbuni i ne odvrati od čitanja redaka što slijede ma kako vam se činili nejasnim. Naime, poj­movi, koji se u njima koriste i nisu toliko složeni, kako to izgleda na prvi pogled. Ali, krenimo redom. Najprije ćemo pojasniti pojam koherentne svjetlosti.

Koherenacija je - ljubav

Koherentna svjelost je organizirana, povzana, sređena svijetlost. Ponekad se naziva čistom svjetlošću. A riječ koherencija je na određen način drugi pojam za - ljubav.Ljubav osjećamo kad između nas i okoline, odnosno  jednog dijela, vlada jedinstvo, istozvučje, odnosno harmonija. Ovu analogiju možemo direktno primjeniti na razumjevanje koherentnih vibracija. Koherencija, dakle, nije stvar, već je ona svojstvo koje karekterizira kvalitetu odnosa i vibracija između stvari odnosno ljudi. Ona je skrivena i zaborav­ljena dimenzija života koju smo izgubili iz vida u svijetu materijalnih pojava.

Umnažanje titraja tijekom evolucije može se pratiti kao proširenje osjetilnih sposob­nosti. S druge strane, opet, povišenje frekvencije procesa razvoja planetarne svijesti ne znači automatski i više koherencije i više ljubavi.

Postoje brojni dokazi koji govore da su duboke frekven­cije jednako važne za postiza­nje koherencije, jer obuhvaćaju različite podstrukture i međusobno ih povezuju. Pri tome se misli na takozvanu Schumannovu rezonanciju - jako nisku frekvenciju - koja dakle, u koherenciji, a na visini frekvencije.

Ovakvo opredjeljenje nas dovodi do preusmjerenja naše pozornosti s prirode svjet­lost kao čestice, na njenu valnu dimenziju, a time i na energetsku dimenziju stvar­nosti. 

O tome će biti više riječi kad ćemo pojasniti razlike između fotografije i holograma.

Poznata Einsteinova for­mula koja govori da je ener­gija umnožak mase i kvadra­ta brzine svjetlosti, pojašnjava oba lica naše stvarnosti i po­kazuje kako su energija i ma­terija međusobno povezani. Iz nje proizlazi da je energija, tio problem osjeta:

Piše Edvvin Zimmerli, Akademija Svjetlosnog tijela Starcon

Ljudsko je biće dio cjeline koju nazivamo svemir. On je dio svemira koji je ograničen u prostoru i vremenu. Čovjek doživljava samog sebe, svoje misli i svoje osjećaje kao ne­što odvojeno od cjeline - a to je oblik optičke varke svijesti.

Ova je varka za nas poput zatvora. Ona nas ograničava na naše osobne želje i sklo­nosti i na naklonost prema nekolicini nama bliskih oso­ba.

Naš cilj mora postati iz­bavljenje iz tog zatvora i to tako da proširimo naš krug suosjećanja, kako bismo za­grlili sva živa stvorenja i cjelokupnu prirodu u svoj njenoj ljepoti.

Dvojna priroda svjetlosti

Fizikalno gledano, svjetlost je elektromagnetsko titranje s kvantnim karakterom. To znači da energija titraja i ma­terija ne mogu međusobno djelovati na bilo koji način, već jedino preko najmanjih paketa energije,takozvanih fotona, odnosno kvanta sv­jetlosti.

Ovaj kvantitativni aspekt odgovara slici svijeta u obliku čestica. Međutim, svjetlost posjeduje i valnu dimenziju. Nebrojeni kvantno-fizikalni eksperimenti su pokazali da se svjetlo i materija,ali dois­ta, ovisno o načinu na koji ih promatramo, pokazuju kao val ili kao čestica.

Tradicionalna, mehanička optika, koja nalazi primjenu u fotografiji,koristi snagu fotona i temelji se na dimen­ziji svjetla kao čestici. Svjetlost se reflektira od nekog pred­meta, pada na film koji je na nju osjetljiv ili na fotočip digitalne kamere da bi tamo ostavila sliku predmeta s ko­jeg se odbila. Ako smo, na primjer, snimili ružu, pre­režemo li njenu fotografiju na pola, na svakoj polovici imat ćemo njenu polovicu. Nama se to čini potpuno prirodnim, a proizlazi iz činjenice da se svjetlost, u jednoj svojoj di­menziji - ponaša kao česti­ca.

Holografija,međutim, pred­stavlja energetsku stranu stva­rnosti, odnosno realnost sv­jetlosnog tijela. Temelji se na valnoj prirodi svjetlosti da bi koristila međusobne odnose faza valova svjetlosti. Međutim, da bismo dobili hologram,potreban nam je izvor koher­entne svjetlosti, a to laser.

Normalno svjetlo nije po­godno za ovu namjenu, jer sadrži različite frekvencije i dužine faza, što se sve nekon­trolirano preklapa i stvara kaotični skup frekvencija. Normalnom svjetlu nedostaje, pojednostavljeno rečeno - red. Nasuprot njemu, lasersko sv­jetlo, posjeduje visok stupanj reda. Takva uređenost tog svjetla dolazi do izražaja u hologramu. Međusobna pove­zanost, jedinstvo i cjelovitost slika su ovog lica stvarnost.

Albert Einstein je uobličio dvojnost pojave realnog svijeta u obliku čestice i vala u poznatoj formuli da je energija jednaka umnošku mase nekog predmeta i kvadrata brzine svjetlosti

Princip holografije na kreditnim karticama

Matematički princip ho­lografije otkrio je Dennis Gabor 1947. godine. To mu je otkriće donijelo Nobelovu nagradu za fiziku.Praktičnu je primjenu to otkriće doživjelo tek 60-ih godina 20-og stoljeća pronalaskom lasera. Od tog su vremena takozvani pregel- hologrami našli široku prim­jenu na kreditnim karticama. Istina, to nisu hologrami u punom smislu te riječi zbog načina izrade i zahtjeva da budu vidljivi i na običnom svjetlu. Usprkos tome, mnogi nisu svjesni da s kreditnim karticama dolaze u dodir s principom holografije.

Značajni svjetski znanstvenici predlažu da holograf- ski model bude prihvaćen kao metafora za novu, cjelo­vitu sliku svijeta. On poka­zuje kako iza površine vidljive realnosti postoji jedna dublja, energetska stvarnost koja plete mrežu života. Fizičar David Bohm kaže o tome sljedeće:

"Ono, što nam se čini vidlji­vim, čujnim i dohvatljivim svijetom, tek je iluzija. Svijet, kojeg možemo doživjeti os­jetilima je dinamičan i ima karakter kaleidoskopa, no on stvarno postoji. Ono što mi vidimo je razvijeni red stvari nalik na način kada gledamo neki film. Usprkos tome, postoji poredak koji se na­lazi u temelju svega, koji je otac i majka našeg vidljivog svijeta."

Za razliku od materijalno- mehaničke slike svijeta, koja odražava model stroja, ho- lografski model transcendira dualizam čestice i vala pa, pored ostalog, čini razumljivim i brojne kvantno fizikalne pojave. Istovremeno, on nudi poimanje svijeta i čovjeka.

Kako nastaje hologram?

Da bismo objasnili dublje, duhovno značenje holograf- skog modela, potrebno je up­oznati se s principom nas­tanka holograma. Koherentno svjetlo lasera dijeli se posred­stvom uređaja za podjelu sv­jetlosti. Jedan dio čini takoz­vana referentna zraka, a drugi zraka objekta. Leće je­dan i dva postoje tek da bi podijelile tanku zraku svjetla. Referentna zraka pada nepo­dijeljena na fotografsku ploču. Ona se preusmjerava i dijeli pa na taj način zadržava punu koherenciju svjetla koje je došlo na nju iz izvora svjet­losti.

Valovi svjetla koji nakon podjele padaju na predmet i od njega se odbijaju, gube ta svojstva. Neke zrake svjetla padaju nešto ranije, a druge nešto kasnije na površinu ob­jekta. Ove razlike u vremenu pada svjetla na objekt imaju kao rezultat pomake u fazi kod zraka svjetla koje se od­bijaju od predmeta.

Trik je holografije da pro­storne odnose točaka na površini nekog objekta pret­vara u vremenske odnose vala svjetlosti (pomak u fazi). Na­kon toga, na fotografskoj se ploči pohranjuju jedan iznad drugog valovi referentne zrake s reflektirajućim, u fazama pomaknutim valovima zrake objekta. Na taj se način stvara uzorak interferencije koji se pohranjuje na ploču.

Treba imati na umu da je izvorno, odnosno takozvano pra-svjetlo (svjetlo lasera) u početku još nediferencirano, jer ne postoje razlike između pojedinih valova svjetla koje se reflektira od predmeta. Svi su oni jedan val. Hologram nastaje tek njihovim prekla­panjem s reflektirajućim valovima svjetla. Tek kad sv­jetlo objekta bude reflektirano od nekog predmeta, dolazi do diferenciranja, interferencija i stvaranja oblika.

Iluzije načinjene od svijetla

Ono što fascinira na nekom hologramu je sljedeće: Ako kasnije fotografsku ploču izložimo djelovanju lasera, prvobitni se oblik javlja kao trodimenzionalna iluzija sv­jetlosti u prostoru. Pri rekon­strukciji holograma nastaju, začudo, dvije slike. Jedna se javlja na mjestu gdje je objekt prvobitno stajao. Poput nema­terijalnog, duhovnog odraza, javlja se i druga slika, koja je u normalnim okolnostima potisnuta i zbog toga je nevi­dljiva.

Ova druga, nematerijalna slika označava se kao pseudoskopska. Ona je izokrenuta. Kod slike lica, na primjer, tjeme se nalazi sprijeda, nos strši prema nazad, a oči se nalaze duboko u pozadini. Začudo, ova nestvarna slika se naziva realnom, stvarnom, a normalna, ortoskopska slika virtuelnom, odnosno privid­nom.

To je rezultat činjenice da jedino nestvarna slika može baciti stvarnu sjenu na foto­grafsku ploču. Dobro načinjeni, pravi hologrami omogućuju začuđujuće iluzije svjetla. Tako je, primjerice, jedna kompani­ja holografski predstavila svoj novi telefon. Iluzija je bila toliko realna da su mnogi sudionici te prezentacije pokušali dignuti slušalicu tog telefona.

Može li naš svijet biti zam­rznuta svjetlosna iluzija? Pr­osvijećeni majstori i religio­zni tekstovi Istoka govore da je vidljivi svijet -iluzija. Ovaj fenomen nazivaju maya. Mod­ema fizika je potvrdila ovakvo shvaćanje. Kvantno-fizikalni eksperimenti su pokazali da je materijalna stvarnost orga­niziran dinamički hologram koji se neprekidno mijenja.

Materija, dakle, nije takva kakvom je mi doživljavamo putem osjetila. Ona je mnogo više totalno umriježeno tkivo svjetlosti. Želimo li doista ra­zumjeti ponašanje nekog ma­terijalnog sustava, treba uzeti u obzir sve njegove kom­ponente. Dakle realnu i priv­idnu. U fizici govorimo o prostoru konfiguracije.

Taj prostor odnosa, odnos­no stanja nije vanjski prostor u uobičajenom smislu te riječi s tri dimenzije. On je multi-dimenzionalan. To znači da sustav od tri elektrona mora­mo promatrati u devet dimen­zija, a onaj od 10 elektrona posjeduje 30 dimenzija. Naime, svaki se elektron sa svoje tri prostome dimenzije odražava u svakom dragom elektronu. Ovo stvara nepre­glednu složenost već kod naj­manjih objekata.

Sve je u jednom -jedno je u svemu

Nerazdvojna cjelovitost je još jedno,  da je svaki njen dio sadržan i u svim drugim dijelovima, a u sebi sadrži sve te druge dijelove. Drugim riječima:
Cjelina je sadržana u svim njenim dijelovima, a svaki njen dio ima utjecaj na cje­linu. Kratki oblik ovog prin­cipa glasi: Sve je u jednom — jedno je u svemu.

Ako razbijemo holografsku ploču osvjetljavanjem lasera njenog jednog dijela dobit ćemo potpunu svjetlosnu iluziju snimljenog objekta na njoj. Problem je jedino oštrina slike. Što je dio koji osvjetl­javamo manji, to će i oštrina slike snimljenog objekta biti slabija. Ovo je rezultat činjen­ice da informacije o objektu u hologramu nisu pohranjene lokalno, već su kao valovi raspoređene na cijeloj ploči.

Zbog toga svaki dio ploče sadrži cjelokupnu informaciju O cijelom objektu. Kao analogi­ja nam može poslužiti jezerce. Bacimo li u vodu šaku šljun­ka, nastat će kružni valovi koji se šire cijelom površinom i preklapaju se jedni preko drugih. Na površini vode stvara se tipičan uzorak inter­ferencije.

Ako bismo u tom trenutku zamrznuli jezerce, svaki dio ledene ploče sadržavao bi in­formacije o točki pada svih kamenčića. Ovdje postaje ra­zlika u odnosu na fotografiju osobito jasna. Fotografija reg­istrira samo lokalni udarac kamenčića, i to onaj njen po­javni dio u obliku čestice.